Čovjek koji nas je uvodio u književnost

Pisac Branko Ćopić (1915-1984), nadahnuti pripovjedač, tvorac zanimljivih i upečatljivih likova i događaja koji je pisao svježim, sočnim i slikovitim jezikom, rođen je na današnji dan 1915. godine.

Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a u Narodnooslobodilačkom ratu sudjelovao je od 1941. godine.

Ćopić je počeo pisati još kao đak učiteljske škole i prije Drugog svjetskog rata objavio je zbirke pripovijedaka "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci" i "Planinci". Njegova prozna djela su prožeta lirikom, živopisnim realističkim slikanjem života na selu, poznavanjem mentaliteta i psihologije ljudi Grmeča i Podgrmečja, njegovog zavičaja, te vedrinom i vitalnošću duha, piše Srna.

Napisao je veći broj knjiga za djecu, među kojim su: "Bojna lira pionira", "Put u vedrinu" /poezija/, "U svijetu leptirova i medvjeda", "Bosonogo djetinjstvo" /priče/, "Ognjeno rađanje domovine" i "Ratnikovo proljeće" /zbirke pjesama/.

Posljednjom zbirkom pripovijedaka "Bašta sljezove boje", za koju je dobio Njegoševu nagradu, Ćopić se predstavio se kao pisac izuzetne misaonosti i stila, ali i kao razočarani čovjek obuzet melankolijom i sumornim slutnjama, posebno u uvodu knjige u kojem piše o strepnji od "crnih konjanika" - ubojca španjolskog pjesnika Federica Garcie Lorke.

To kao da je nagovijestilo njegovo samoubojstvo 1984. godine u Beogradu.

Ostala Ćopićeva djela su: "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj, bronzana stražo", "Osma ofanziva" /romani/, "Rosa na bajonetima", "Surova škola" i "Doživljaji Nikoletine Bursaća" /zbirke pripovijedaka/.

Jedan od najčitanijih pisaca naših prostora ubio se 26. ožujka 1984. godine skočivši s mosta u Beogradu.