Pisac koji je otkrio da je komunizam spoj laži

Ruski pisac Aleksandar Isajevič Solženjicin (1918-2008), dobitnik Nobelove nagrade za književnost čija je literatura obilježena iskustvom iz sibirskih logora, u kojima je proveo devet godina poslije Drugog svjetskog rata, rođen je na današnji dan, 11. prosinca 1918. godine.

Na robiju je odveden 1945. godine, pravo s fronta, na kojem se istaknuo kao vrhunski časnik sovjetskih inženjerijskih jedinica.

Solženjicin je proganjan i kasnije, čak mu je oduzeto i državljanstvo, pa je emigrirao 1974. godine, vrativši se u domovinu poslije dva desetljeća.

Pripovijetkom "Jedan dan Ivana Denisoviča", uvodi u književnost temu Staljinovih logora, ostavši joj vjeran u najvećem dijelu opusa.

Jedan kritičar je primijetio da je Solženjicin "prvi razgolitio bit i time prebio kičmu komunizmu", a drugi da je njegov roman "Arhipelag Gulag" objelodanio da je "komunizam spoj laži i nasilja nad ljudima: laži - da se sakrije nasilje i nasilja - da se održi laž".

Na osnovu emigrantskog iskustva u Zapadnoj Europi i SAD, Solženjicin je, također, ispoljio javni prezir prema vulgarnom materijalizmu Zapada.

'U prvom krugu' (V kruge pervom, 1968) raskrinkava Staljinov sustav dojava i prisluškivanja, utemeljen na stečevinama tehnike, a 'Odjel za rak' (Rakovyj korpus, 1968) beletrizirano je svjedočanstvo o proživljavanju teške bolesti i mudrosti bolesnika, s polazištem u realističkoj tradiciji.

Romani su se širili u prijepisima i objavljeni su na Zapadu. Svjetski poznat pisac prihvaćen je kao baštinik velikoga ruskog romana pa mu je 1970. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, koju nije smio primiti.

Ponovno se proslavio knjigom objavljenom u Parizu 'Arhipelag Gulag' (1973–75), u kojoj se osobno iskustvo spaja s bogatom građom o sovjetskim logorima pa čini osebujnu povijest represije u SSSR-u.

Godine 1974. autor je bio iseljen iz domovine. Živio je najprije u Zürichu, a potom u Vermontu (SAD); vratio se u Rusiju tek 1994. i prihvatio se ideološkoga čelništva dijela ruske inteligencije s pozicija nacije i pravoslavlja.

U progonstvu je Solženjicin radio na golemom proznom djelu pod naslovom 'Crveni kotač' (Krasnoe koleso), posvećenom autorovu viđenju povijesti Rusije između 1914. i 1918.

Uzor mu je bio L. N. Tolstoj, kao nedosegnuti vrhunac ruske književnosti.

Svoje memoare autor je naslovio 'Dospjelo zrnce među žrnovlje' (Ugodilo zernuško promež dvuh žernovov, 1998–2003). Velik odjek u Rusiji i u Europi imala je knjiga 'Dvjesto godina zajedno' (Dvesti let vmeste, I–II, 2001–02), o »suživotu« Židova i Rusa. Godine 2007. primio je prvi put rusku Državnu nagradu.