Rođendan velikog pjesnika koji je pomjerao granice

Govori li se o nadrealizmu u poeziji, spominju li se najveći pjesnici s početka 20 stoljeća, ime Guillaume Apollinaire bit će nezaobilazno.

Rođen je kao Wilhelm Apollinaris de Kostrowicki na današnji dan, 26. kolovoza u Rimu, kao sin majke Poljakinje i oca Talijana, koji ga nije priznao.

Išao je u najbolje škole na Azurnoj obali i na drugim mjestima. Nakon završetka školovanja uputio se u Pariz, gdje je postao ugledni član zajednice boema na Montparnasseu.

Postao je vrlo popularan i među njegovim prijateljima i suradnicima u ovom razdoblju ubrajaju se Pablo Picasso, Gertrude Stein, Marc Chagall i drugi. Marie Laurencin mu je bila i ljubavnica, a često ju je nazivao i svojom muzom.

Čitavo mu je stvaralaštvo obilježeno fantazijama na temu identiteta i maske. Privlači ga ideja kozmopolitizma i kulturne, osobito jezične razlike. Najveći je francuski pjesnik početka XX. stoljeća.

Oko sebe je okupio Andréa Bretona, Louisa Aragona i Philippea Soupaulta, koji su poslije osnovali nadrealistički pokret. Uvelike je zaslužan za raskid sa simbolističkim naslijeđem.

U kritičkom radu Slikari kubisti (Les Peintres cubistes, 1913) brani avangardnu umjetnost. Pisao je i novinske članke i kronike; suosnivač je revija Le Festin d’Ésope (1903–04) i Les Soirées de Paris (1912–14).

Most Mirabeau

Ispod mosta Mirabeau teče Sena
Tu ljubav nam
Prošla je kao pjena
Radost stizaše bole bje sjena njena
Dođi noći kucaj sate
Prolaze dani čekam na te

S rukom u ruci s licem o lice smo stali
A dotle pod
Mostom naših ruku mali
Vječnih pogleda umorni hrle vali
Dođi noći kucaj sate
Prolaze dani čekam na te

Odlazi ljubav ko ova voda duboka
I ljubav nam
Što život je spora toka
A kako je nada žestoka
Dođi noći kucaj sate
Prolaze dani čekam na te

Proći će dani i tjedni poput trena
I prošli čas
I ljubav sve je ko pjena
Ispod mosta Mirabeau teče Sena
Dođi noći kucaj sate
Prolaze dani čekam na te.

Objavljuje nekoliko erotskih i humorističnih romana te poetsku prozu Čarobnjak koji propada (L’Enchanteur pourrissant, 1909), nadahnut srednjovjekovnom legendom.

Najvažnije su mu zbirke pjesama Alkoholi (Alcools, 1913) i Kaligrami (Calligrammes, 1918), u kojima istražuje skrivenu stranu stvarnosti, osjetilnoga svijeta, otkriva čudesno u svakodnevici.

Nastoji stvarati nove oblike izraza, razlamati uvriježene pjesničke forme, u jezik upisati iracionalno. Nakon ranjavanja u I. svjetskom ratu objavljuje zbirku novela Umoreni pjesnik (Le Poète assassiné, 1916). Piše i nadrealističku dramu Tirezijine sise (Les Mamelles de Tirésias, 1917), te Boju vremena (Couleur du temps, 1918), lirsku dramu na temu rata, ljubavi i smrti.

Čak i njegovi kroničarski i kritičarski radovi odaju osebujan pjesnički duh. Stvorio je jedinstven stilistički inventarij spajajući mitološko s elementima moderne civilizacije, bogatu kulturnu građu s jezičnim začudnostima. Snažno je obilježio umjetnički život Francuske između 1905–20. te modernu poeziju uopće.

Među mnogim posmrtno objavljenim djelima ističu se nedovršeni autobiografski roman Žena koja sjedi (La Femme assise, 1920) te zbirke pjesama Sjena moje ljubavi (Ombre de mon amour, 1947) i Sjetni vrebač (Le Guetteur mélancolique, 1952).

Preživjevši ranjavanje šrapnelom u glavu i bušenje lubanje, s trideset osam godina umro je u Parizu 9. studenog 1918. od španjolske gripe i postao mort pour la France.