Na današnji dan rođen je začetnik mode prokletih pjesnika

Na današnji dan, 30. ožujka 1844. u Metzu je rođen francuski pjesnik i esejist Paul Verlaine.

Od 1851. živio je u Parizu, gdje se priključio parnasovcima, te sudjelovao u pjesničkom pokretu tzv. zutista, preteča simbolizma.

Nakon poznanstva s Arthurom Rimbaudom 1871. odao se nemirnu životu, a zbog pokušaja ubojstva Rimbauda (pri jednoj svađi) 1873–75. bio u zatvoru.

Potom je bio nastavnik u Engleskoj i kod isusovaca u Rethelu; 1881. vratio se u Pariz i živio uglavnom bohemski.

U prvoj zbirci poezije, Saturnijske pjesme (Poèmes saturniens, 1866), pokazao utjecaj Victora Hugoa, Alfreda de Musseta, parnasovaca, osobito Lecontea de Lislea, te Charlesa Baudelairea, ali i osobnije motive ljubavne melankolije.

Bijeli mjesec

U šumi blista
mjesec bijeli,
od svakog lista
glas se seli
kroz snene grane..

O moje lane.

U dno zrcala
smirene bare
sjena je pala
vrbe stare
gdje vjetar zove…

Čas je za snove.

Beskrajna sada
meka tišina
kao da pada
ozgo s visina
gdje zvijezda sja se..

To divan čas je.

Iste preokupacije dijeli i zbirka Otmjene svečanosti (Fêtes galantes, 1869), nadahnuta larpurlartizmom, u kojoj su osobni osjećaji uokvireni profinjenim evokacijama prizora i likova iz talijanske komedije dell’arte te pastoralnih djela slikara XVIII. st. u stilu rokokoa.

Zbirka Dobra pjesma (La Bonne chanson, 1870) tematizira ljubavnu sreću i snove o bračnom životu s prikazom supruge kao spasitelja od nemirna života.

Intimno prijateljstvo s Rimbaudom znatno je utjecalo na zbirku Romance bez riječi (Romances sans paroles, 1874), u kojoj osobitu pozornost pridaje melodičnosti i prozodijskim eksperimentima. Povratak katoličanstvu nadahnuo je pak zbirku Mudrost (Sagesse, 1874).

Iz tamnice

Nebo je evo, tu, nad krovom,
plavo i sve tiše.
A stablo jedno tu, nad krovom,
granama njiše.

I zvono evo, na nebu ovom,
tihano zvoni.
I ptica neka na stablu ovom
tugu romoni.

O moj Bože, životom tamo
sklad i mir vlada.
A ta smirena buka tamo
stiže iz grada.

Što li učini, ti, kome samo
suze se roje,
što li učini, reci samo,
od mladosti svoje?

U daljnjem razdoblju stvaralaštva postupno je stjecao književni ugled, premda mu se inspiracija iscrpljivala u bohemskom životu po kavanama Latinske četvrti.

Tada je objavio pjesmu Pjesničko umijeće (Art poétique, 1882), u kojoj je sročio svoju poetiku i preporučio uporabu neparnoga stiha te napuštanje rime u korist asonancije. Pjesma je postala svojevrstan manifest simbolizma zagovarajući melodičnost poezije.

Uslijedile su zbirke Nekad i sad (Jadis et Naguère, 1884), Ljubav (Amour, 1888) i Usporedo (Parallèlement, 1889). U prvoj je uglavnom okupio prije napisane pjesme, druga sadrži niz novih vjerski nadahnutih pjesama te tužaljku za učenikom Lucienom Létinoisom (s kojim je također imao aferu); u toj je zbirci vidljiv utjecaj Alfreda Tennysona.

Treća je pak zbirka erotskih i boemskih pjesama. Među proznim djelima izdvajaju se Prokleti pjesnici (Les Poètes maudits, 1883), zbirka biografskih eseja o suvremenim pjesnicima (S. Mallarmé, A. Rimbaud i dr.), te Ispovijesti: autobiografske bilješke (Confessions: notes autobiographiques, 1895).

U njegovim pjesmama nema izravna intelektualnog i filozofskog sadržaja, nego se njima izražava osjećajnost auditivnim sugestijama i fluidnom motivikom.

Začetnik je mode 'prokletih pjesnika' (T. Corbière, A. Rimbaud, S. Mallarmé, M. Desbordes-Valmore i dr.), a modernistički pjesnički krug dekadenata preuzeo je naziv iz Verlaineova stiha "Ja sam Carstvo na kraju dekadencije".

Verlaine je ostvario pjesnički impresionizam, važan je kao jedan od začetnika simbolizma, a osobita mu se zasluga priznaje u revolucioniranju stiha: bez njegova 'oslobođenoga' stiha novost slobodnoga stiha bila bi mnogo teže prihvaćena.

Preminuo je 8. siječnja 1896. u Parizu.