Proslavljeni pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević umro je na današnji dan
U Sarajevu je na današnji dan, 29. listopada 1908 umro hrvatski pjesnik i pravaš Silvije Strahimir Kranjčević. Smatra se najznačajnijim hrvatskim pjesnikom realizma.
Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju u obitelji gradskoga činovnika Spiridiona (Špire) i Marije (rođ. Marković).
Silvije Strahimir Kranjčević u rodnome gradu pošao je 1871. godine u prvi razred pučke škole koju je svršio 1875. godine. Polazio je senjsku klasičnu gimnaziju (1875. – 1883.) gdje zbog svoje buntovne naravi završivši gimnaziju nije maturirao.
Završivši osmi razred 1883. godine dobio je Svjedodžbu koja je izdana 27. srpnja, a u kojoj ocijenjeno je kako je bio vladanja "prikorna radi nepokornosti i osornosti".
Godine 1883. od 1. listopada, počeo je polaziti senjsku bogosloviju, a odatle je, 29. listopada, zagovorom biskupa Jurja Posilovića poslan na teološki studij.
Elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je imao postati svećenikom, napušta vrlo brzo, u svibnju 1884. godine, jer ne osjeća u sebi svećenički poziv. Ali je taj kratki boravak u "Vječnom gradu" ostavio trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjećajnosti i njegovu pjesništvu.
Preko Zadra došao je u Zagreb gdje je 4. lipnja napisao molbu Zemaljskoj vladi za dopuštenje polaganja ispita zrelosti u senjskoj gimnaziji, no molba mu je odbijena na prijedlog ravnateljev.
Zahvaljujući intervenciji i stipendiji biskupa J. J. Strossmayera, koji mu je pomogao i pri upisu na učiteljski tečaj, riješio se neželjena svećeničkoga poziva.
U Zagrebu se družio s književnicima pravaške političke orijentacije i pripremao svoju prvu zbirku Bugarkinje (1885).
Budući da nije dobio učiteljsko mjesto u Senju, 1886. otišao je službovati u Bosnu. Radio je u školama u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu. U Sarajevo, gdje je proveo ostatak života, stigao je 1893. godine na poticaj Konstantina Hörmanna, austrougarskog povjerenika za kulturu.
Hörmann je pokrenuo književni časopis Nada, koji je trebao biti režimskim listom na području BiH, ali je pravi urednik bio Kranjčević, koji je, u devet godina koliko je Nada izlazila (1895–1903), stvorio najutjecajniji i, po općem uvjerenju, najbolji južnoslavenski književni časopis na prijelazu stoljeća.
Godine 1898. objavljene su mu Izabrane pjesme, koje su ga promovirale u vodećega hrvatskoga pjesnika. Treća zbirka Trzaji objavljena je 1902., a posmrtno je 1908. objavljeno i divot-izdanje Pjesama, koje Kranjčević nije dospio prirediti.
Kranjčević se kao mladi pjesnik formirao pod pretežitim utjecajem Augusta Šenoe i Augusta Harambašića u duhu dotadašnjega domoljubnoga pjesništva s obvezatnom didaktičnom funkcijom i izrazito patetičnim stilom. Poput prethodnika veličao je nacionalnu prošlost, ali je uveo i jasnije socijalne motive (Radniku, Plaća pravde, Iseljenik).
Nekoliko značajki pjesama iz Bugarkinja zadržao je i u potonjim zbirkama. Već od početka suvereno se služio velikim brojem oblika akcenatsko-silabičke versifikacije koja se 1870-ih ustalila u hrvatskom pjesništvu. Služio se i suvremenim (akcenatskim) prilagodbama klasičnih strofa (Radniku, Gospodskomu Kastoru, Ouvertura).
Iz devetnaestostoljetnoga hrvatskog pjesništva, ali i od predromantičkoga i romantičkog europskog pjesništva, Kranjčević je naslijedio genijsku i bardsku estetiku pa lirski glas u njegovim pjesmama nastupa kao prorok koji govori u ime kolektiviteta ozbiljnim ili patetičnim tonom i preuzima njegovu patnju ili nudi viziju spasa.
