Bio je pjesnik realizma i začetnik hrvatske književne moderne
Na današnji dan, 17. veljače 1865. godine u Senju je rođen hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević.
U petnaestoj godini života, Kranjčević je izgubio majku, što je na njega ostavilo dubok trag.
Zbog buntovna vladanja nije maturirao u senjskoj gimnaziji pa je potkraj 1883. dva mjeseca pohađao senjsko sjemenište, a zatim još šest mjeseci rimski Collegium Germanicum-Hungaricum.
Zahvaljujući intervenciji i stipendiji biskupa J. J. Strossmayera, koji mu je pomogao i pri upisu na učiteljski tečaj, riješio se neželjena svećeničkoga poziva.
Nakon povratka iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu, gdje se družio s književnicima pravaške političke orijentacije i pripremao svoju prvu zbirku Bugarkinje (1885).
Godine 1898. godine, upravo na njegov rođendan, Silvije je oženio Gabrijelu Anu Kašaj, u svojim pismima i pjesmama nazivao ju je Ela.
Budući da nije dobio učiteljsko mjesto u Senju, 1886. otišao je službovati u Bosnu i Hercegovinu. Radio je u školama u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu.
U Sarajevo, gdje je proveo ostatak života, stigao je 1893. na poticaj Koste Hörmanna, austrougarskog povjerenika za kulturu.
Hörmann je pokrenuo književni časopis Nada, koji je trebao biti režimskim listom na području BiH, ali je pravi urednik bio Kranjčević, koji je, u devet godina koliko je Nada izlazila (1895–1903), stvorio najutjecajniji i, po općem uvjerenju, najbolji južnoslavenski književni časopis na prijelazu stoljeća.
Bez nacionalne i poetičke isključivosti Kranjčević je pozivao ne samo bosanske nego i vodeće hrvatske i srpske književnike (i 'mlade', pristaše moderne, i 'stare', koji su zagovarali 'narodni duh' u književnosti), a zahvaljujući već stečenu autoritetu u tome je uglavnom i uspijevao.
Prvi snijeg
Olovna, siva mrena je neba – ko oko u lude
Sinji, ko pepeo zgasli kroz mliječnu maglicu dima;
Snijeg – to smrzle suze su, iz oka toga što blude,
Vjetar ih vitla… zima je… zima!
Padaju guste poljanom širnom, a velike grane
Šire se spram njih ko naručaj mekan. Upravo eto
Anđeo smrti silazi s njima, baš će da pane
Gorde na glave što umiru sveto.
Prirodu gledam – jadnika kaošto komu će zorom
Nasilna mišica oči zaklopit. Zbogom, o liste,
Brbljava lasto, o zbogom ti, blijedo sunce za gorom,
Zima je, zima; ljetni već niste!
Sada se cari vila ledena, a njojzi pred dahom
Zelen se žuti i nabire suha, okom je koči;
S maglena tkiva je oprava njena, suhim nad mahom
Injem vezenom obućom kroči…
Za njom se voze lakim na sanama vesele šale:
Plesovi, šaptaj i drhat i stiskaji ruke na samu,
Salon i plazače glatke i maske što očima pale
Žarče neg sunce o Petrov-danu.
Leti nad svime badnjački anđeo, dižuć visoko
Božićno drvce, stostruke darke pod njega meće;
Osmijehom rajskim gleda u radosno dječinje oko:
Badnje je veče – veče je sreće.
Uza nj se bijeda povlači, snijegom njuška ko zvijer,
Šesnaestljetnoj pastorci nosi božićna hljeba:
Zvona će pjevat Hosana! i s mraza će venut joj lijer…
Zima je, zima – grijat se treba!
U Nadi je Kranjčević objavio i većinu svojih književnokritičkih napisa. Pošto se Nada ugasila, Kranjčević je 1904. bio postavljen za ravnatelja trgovačke škole.
Godine 1898. objavljene su mu Izabrane pjesme, koje su ga promovirale u vodećega hrvatskoga pjesnika. Treća zbirka Trzaji objavljena je 1902., a posmrtno je 1908. objavljeno i divot-izdanje Pjesama, koje Kranjčević nije dospio prirediti.
Kritika je nepodijeljena u ocjeni da je njegov prozni opus (kratke priče Prvi honorar, Žena, Tko će osloboditi narod…?, Priča iz pradavnih dana…) i nekoliko dramskih fragmenata slabije vrijednosti i potpuno zasjenjen pjesničkim ostvarenjima.
Donekle se izdvaja oratorij Prvi grijeh (1893), objavljen kao dodatak Izabranim pjesmama, s alegorijskim prikazom početaka ljudskoga roda, u kojem prevladava izrazito romantizirani lik Lucifera, skeptika i pobunjenika protiv kanoniziranih vrijednosti.
Preveo je i neke Goetheove, Heineove i Byronove pjesme te ulomak iz Shakespeareove drame Julije Cezar.
Kranjčević se kao mladi pjesnik formirao pod pretežitim utjecajem A. Šenoe i A. Harambašića u duhu dotadašnjega domoljubnoga pjesništva s obvezatnom didaktičnom funkcijom i izrazito patetičnim stilom.
Poput prethodnika veličao je nacionalnu prošlost, ali je uveo i jasnije socijalne motive (Radniku, Plaća pravde, Iseljenik). Nekoliko značajki pjesama iz Bugarkinja zadržao je i u potonjim zbirkama.
Kranjčević je umro je 29. listopada 1908. godine u Sarajevu.
Eli! Eli! Lama azavtani?!
Na Golgoti je umro – a za kog je izdano?
Je l pala žrtva ova il kasno ili rano?
Na Golgoti je umro i svijet za to znade,
Al od te žrtve davne još ploda na imade.
A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo,
Što nikad nije više onako zakucalo…
I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni,
Osušila se krvca i suha još se skvrni.
Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,
I što smo Nebu bliži, sve od Neba smo – dalji!
Na Golgoti je staro prelomilo se drvo,
Pokradoše mu čavle – i to je bilo prvo!
U ime čovječanstva i bratstva i slobode
Počeše krvno kolo da bezbožnički vode.
I derala se družba od gadne strasti pjana;
Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe – Hosana!
Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni
Tek cvili: Eli! Eli! Lama azavtani?
A pokraj krvi davne i ispod drva suha
Sve milijuni vape: O pravice, o kruha!
Da, ukidoste ropstvo, i cirkus i hijenu,
Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!
I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi,
Pod vijencem i pod mitrom na debeloj si glavi,
Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele
Na pozornici svijeta sve najprve fotelje!
I gledate u igru od bijede i od jada,
Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!
I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi,
Kad takovi su ljudi: il umri ili ubi!
I djevojčice gole, a ispred sita suca,
Ah, imale bi obraz, da nemaju želuca!
I sramotu i bijedu i uvrede i vrake
I uzdahe i laži i mnoge suze žarke.
A usred bare ove, gdje tovna gamad pliže,
Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.
I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,
I plače: Eli! Eli! Lama azavtani!
Badava gordo kube i mraor Panteona,
I papuče od zlata i orgulje i zvona!
Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,
Badava alem gori na kruni i tijari!
Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni
Tek cvili: «Eli! Eli! Lama azavtani!?»
