"Jesenas sam ostavio sedam zrelih jabuka da uvenu na granama"

Jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća, Dragutin Tadijanović, rođen je na današnji dan prije 115 godina.

Tadijanović je na svijet došao 4. studenog 1905. godine u Rastušju (kod Slavonskog Broda), u obitelji oca Emerika (Mirka) i majke Magdalene (Mande) kao najstarije od šestero djece, (četvero braće i dvije sestre ).

U Zagrebu započeo studij šumarstva, ali se prebacio na studij književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu, gdje je i diplomirao 1937.

Na jednom putovanju u Zagreb upoznao je Jelenu Ljevaković, studenticu povijesti umjetnosti s kojom će se oženiti 1939. godine i proživjeti veliki dio svojega života do njezine smrti.

Radio je kao korektor, nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti, u državnoj službi, te kao urednik u izdavaštvu.

Bio je redoviti član JAZU (HAZU) od 1965. Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 1967.

Uredio je mnogobrojna izdanja djela hrvatskih pisaca XIX. i XX. st. (V. Vidrić, J. Kozarac, S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, J. Polić Kamov, I. G. Kovačić i dr.) te sastavio nekoliko antologija (Hrvatska moderna lirika, 1933., s Olinkom Delorkom; Četrdesetorica: pregled mlade hrvatske lirike, 1955., s Dobrišom Cesarićem i Šimom Vučetićem; Antologija hrvatskih pjesama u prozi, 1958., sa Zlatkom Tomičićem).

Žene pod orahom

U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.

Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.

I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.

Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.

Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.

Bavio se i prevođenjem (V. Nezval, J. W. Goethe, J. Hölderlin, Novalis, H. Heine), a u književnosti se javio 1922. pjesmom Tužna jesen u Omladini, pod pseudonimom Margan Tadeon.

Pod svojim imenom objavljivao je od 1930. Opredijelio se za zavičajnu i intimnu tematiku. Tadijanovićeva lirika nije obilježena unutarpoetičkim skokovima u odabiru tema i motiva, lirski subjekt gotovo uvijek ima isti, nepromijenjen status, a takav je i jezično-stilski repertoar.

Prva faza (1920–35; zbirke Lirika, 1931; Sunce nad oranicama, 1933) obilježena je izrazitom povezanošću s rodnim krajem, prirodom, sjećanjem na idilične dane djetinjstva (pjesme Visoka žuta žita, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Daleko su od mene oranice, Da sam ja učiteljica, Sunce nad oranicama).

 Došavši u Zagreb, ostao je mitski povezan s Rastušjem, pa njegovom lirikom prevladavaju osjećaji osamljenosti, otuđenosti, čežnja za mjestom pripadanja. Pjesme su pisane jednostavnim, jasnim jezikom, a ključni je lajtmotiv tema povratka.

U drugoj fazi (1950–86; zbirke Pjesme, 1951; Blagdan žetve, 1956; Srebrne svirale, 1960; Prsten, 1963; Vezan za zemlju, 1974) bavi se antitetičkim pojmovima urbano – ruralno, europsko – zavičajno, prošlost – budućnost. Počinje propitivati i egzistencijalistička i ontološko-metafizička čovjekova stanja.

Misao na tebe

(Spomen na Dubrovnik)

Trepere zvijezde na visoku nebu.
Na obali morskoj, kraj Grada,
Sjedim sa dragim prijateljem
I razgovaram. Sluša me čempres.

Grad šuti, kasno u noć,
Pod gorom, nijem i mrk.
A burno more mrmori,
O tvrde hridi udara.

O, moja djevojko mala,
Kako je divno gledati
Treptanje zvijezda na nebu
I sabran slušati beskrajno
Šumorenje mora u noći.

Djevojko mala, kada bi znala
Koliku osjećam ljubav
Prema moru nemirnom,
Krupnim zvijezdama i nebu
U noći tamne modrine.

Ali i od te ljubavi goleme
Još je snažnija misao na tebe.

Gubljenje veza s Rastušjem pokazuje se kao gubljenje kontakta sa smislom života, što rezultira čvršćom »gnoseološkom utemeljenosti« (Tonko Maroević) njegove poezije. Usmjerava se prema urbano-povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadržajima pjesme (Prsten, Kad me više ne bude, Na grobu Georga Trakla, Ad honorem et gloriam, Ljudski vijek, Razgovor sa sjenom visoke planine, Sjeni Julija Klovića).

Zbirka Prijateljstvo riječi (1981) označava raskid s idealiziranim karakterom ranije lirike, a Kruh svagdanji (1986) s rodnim Rastušjem. Svjestan iskustvene važnosti pjesama uopće, Tadijanović im daje notu autobiografičnosti, a istodobno ih, navođenjem mjesta i vremena nastanka pjesme, smješta u stvarni kontekst, potvrđujući time izrazitu poetsku samosvijest (More u meni, Oblak, Što li je s mojom pjesmom u Kini, Na stolu kruh, Grozd, Sve je već rečeno, U sjeni mrke krošnje, U smrt Antuna Šoljana, Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku).

Iako se znao okušati i u haikuu i u sonetima, u stilsko-izražajnom i stihotvornom smislu nastavljač je slobodnoga stiha (od Kamova, Krleže i A. B. Šimića), obilježenog odmjerenim, biranim figurama i jednostavnim leksikom. Ritmičnost se ostvaruje zvukovnom, leksičkom i sintaktičkom kombinatorikom, pri čem ponavljanja, izdvajanja i suprotstavljanja imaju odlučujuću ulogu, što pridonosi komunikativnosti njegove lirike.

Stil mu je lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, Šimića, G. Leopardija i Hölderlina. Kritika je isticala i Tadijanovićevo oslanjanje na stihove narodnog metra (osmerce i deseterce), koji se nalaze u osnovici njegovih slobodnih stihova.

Djevojka na prozoru

S karanfilom u ruci, virila je iza zavjese.
Ugledavši mladića crnih očiju,
došla je na prozor i, tobože nehotice,
mahnula karanfilom.
Nasmiješio se.
Nije ga još nigda vidjela,
ali čim on pogleda na prozor,
prinosi ona karanfil k ustima i ljubi ga.
Kad je otišao, dugo je gledala karanfil.
I bila je, malo, žalosna.

Došao je, zatim, drugi. Plav i vitak.
I mahne joj rukom, veselo.
Ona se nasmiješi.
I poljubi crveni karanfil.
I pobjegne, brzo.

Tadijanovićeva osobnost i stvaralaštvo svrstali su ga među najpopularnije autore hrvatske književnosti, o čem svjedoče mnogobrojna ponovljena izdanja njegovih knjiga u Hrvatskoj i prevođenje na dvadesetak svjetskih jezika.

Tadijanović je dobitnik brojnih nagrada i priznanja. Spomenimo one najznačajnije: Zmajeva nagrada Matice srpske u Novom Sadu za knjigu Prsten 1964., Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1968., Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom 1976. u Parizu, Nagrada Tin Ujević 1987. za zbirku pjesama Kruh svagdanji, Goranov vijenac 1982. koji mu je dodijelio stručni žiri Goranova proljeća.

U Zagrebu 1995. primio je odlikovanja: Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom i Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

Dragutin Tadijanović obiteljski nije bio nekog čeličnog zdravlja. (brat Đuro mu je umro od tuberkuloze), tako da se više puta liječio u bolnicama , a jedno je vrijeme boravio na klimatskom liječenju na Rabu. Unatoč tome doživio je duboku starost.

Umro je 27. lipnja 2007. u Zagrebu u svojoj 102. godini života.

Uspomene

Jesenas sam ostavio
Sedam zrelih jabuka
Da uvenu na granama,
Neuzbrane. A kad bi večer
Raširila crna krila,
Grlio sam, pod jabukom,
Djevojku, i šaputao
O uštapu koji viri
Iza bijelih oblaka.