Sjećanje na Josipa Pupačića: Pjesnik kojeg je smrt stalno pratila

Josip Pupačić spada među najcjenjenije suvremene hrvatske pjesnike, a osobito je zapamćen po antologijskim pjesmama More (po mnogima jednoj od najljepših pjesama u povijesti hrvatske književnosti), te Tri moja brata, pjesmi začudne ljepote u kojoj se iznimnom izražajnošću suočava sa tragičnom smrti trojice braće.

Obje ove pjesme objavio je 1954. godine.

Josip Bepo Pupačić rođen je 19. rujna 1928. godine u Slimenu pokraj Omiša. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu, a diplomirao je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Bio je urednik kultnoga časopisa Krugovi i časopisa Književnik. Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta, a u Lyonu i Londonu lektor je  i profesor hrvatskoga jezika.

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru

(More)

Tri moja brata

Njegovo je pjesništvo na tragu Kaštelana i Šimića, a u moderan izričaj unosio je elemente folklora hrvatskoga tradicionalnog pjesništva. Iskonska veza sa zavičajem jedan je od temeljnih pokretača poezije Josipa Pupačića.

Njegova prva pjesnička zbirka Kiše pjevaju na jablanima sva je u znaku spontanoga, doživljaja rodnoga kraja, nostalgičnoga povratka u djetinjstvo i pokušaja obnove čvrstoće prvotnih emocija.

Smrt Pupačića prati od 1945. kada je umro njegov brat Vicko, 1946. drugi brat Ivan i treći brat Ante 1952. Svi su poginuli od strujnog udara dok su radili u hidroelektrani na rijeci Cetini.

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me
jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile
moju sliku.

Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i s njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

(Tri moja brata)

Smrt u gorućem zrakoplovu

Dana 23. svibnja 1971. godine sa suprugom Benkom i kćeri Rašeljkom, koja prije par dana bila operirana u Londonu zbog teške bolesti, poginuo je u zrakoplovu beogradskog "Aviogenexa" koji se prevrnuo i zapalio prilikom slijetanja u zračnu luku Rijeka koja se nalazi na otoku Krku: u tragičnoj nesreći poginulo je 75 putnika i 3 stjuardese od 7 članova posade.

Josip Pupačić bio je zavolio Krk i osobito Omišalj, te je namjeravao ondje kupiti kuću za svoju obitelj - ti su planovi prekinuti tragedijom u kojoj je stradala cijela obitelj.

Putnički avion Tupoljev TU 134a, koji je letio iz Londona prema Omišlju, upao je u oluju kod Rijeke. Do piste je stigao velikom brzinom, a pri slijetanju je udario krilom o pistu te se zapalio.

Od 76 putnika preživio je samo jedan, te 4 člana posade. Većina poginulih zapravo je stradala od trovanja ugljičnim monoksidom, a ne od udarca, saznalo se kasnije kroz istragu.

Nekoliko mjeseci prije tragične nesreće Josip Pupačić napisao je pjesmu Moj križ svejedno gori, za koju njegovi poštovatelji tvrde da je svojevrsna lirska slutnja skorašnje smrti.

Evo me, moj svijete, na raskršću
I tvome i mome.
Oprostimo se. – Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi…

(Moj križ svejedno gori)