Stojić o Antunu Branku Šimiću: Žeženo zlato hrvatskoga jezika

Pjesnička zbirka "Preobraženja" Antuna Branka Šimića jedna je od knjiga koje su ponajviše utjecale na pjesništvo hrvatskih, ali ne samo hrvatskih pjesnika u proteklom stoljeću.

"Preobraženja" su objavljena svibnja mjeseca 1920. godine u Zagrebu, u 500 primjeraka, što znači da se navršava sto godina od objave te knjige. Jedina je ovo knjiga A.B. Šimića objavljena za njegova života.

Nije nevažno istaknuti posvetu, "Tatjani posvećeno", a odnosi se na Šimićevu muzu, neki će kazati i zaručnicu, Tatjanu Marinić.  

Rasplesanu naslovnicu “Preobraženja”, s upečatljivom muškom figurom u baletnom pokretu, izradio je Šimićev prijatelj Sava Šumanović, slikar rođen u Vinkovcima, kojeg su ustaše strijeljale koncem kolovoza 1942. godine.

Jedan od zasigurno najboljih tumača Šimićeve poezije, a ujedno i veliki zaljubljenik u "Preobraženja", je sarajevski pjesnik Mile Stojić, po svome rođenju, rekli bismo, Šimićev prvi susjed, Hercegovac.

Govoreći o ovom Šimićevu kapitalnom djelu za Novi list, Stojić kaže kako su „Preobraženja“ kamen-međaš hrvatskog pjesništva, knjiga koje je promijenila pravac i smjer naše književnosti u dvadesetom stoljeću. To je zvjezdani rukopis, djelo kome se, ni nakon stoljeća od njegova objavljivanja, ne može ni oduzeti ni dodati ni jedna riječ".

Stojić dodaje kako se "ta Šimićeva knjiga, jedina koju je za života objavio, govori naizust, cijela.  Šimić je vjernik i prvosvećenik poezije, a njegova zvijezda, prerano ugasla, osvijetlila je cijelo jedno pokoljenje. Bio je duhovni aristokrat i tvrdio da je pisanje poslanje i tajna, a ne kvantiteta i makulatura. Polemički je rasturio Krležinu i Nazorovu poeziju, dokazujući da hiperprodukcija najčešće nije kvaliteta, a da je književna slava uglavnom nepoveziva sa duhom književnosti. Kao i svi geniji, postao je čitan i slavljen tek pola stoljeća nakon prerane smrti".

Šimić - prvi moderni hrvatski pjesnik

Znano je kako se svaki umjetnik nada da je njegovo djelo veliko, važno, zamijećeno, a počesto se iza poslovične skromnosti umjetnika, kada govori o svome djelu, skriva jedna nada da će ga jednoga dana ljubitelji beskrajno slaviti.

Međutim, fascinantno je s koliko žara, divljenja i predanosti Stojić tumači veličinu Šimićeva djela.

"Srpski pjesnik Milovan Danojlić napisao je prije četrdesetak godina da bi svaka antologija hrvatskog i srpskog modernog pjesništva trebala početi i završiti Šimićevim stihovima. U hrvatskoj književnoj znanosti najčešće ga apsolviraju pod egidom ekspresionizma, čijom je poetikom jedno vrijeme bio oduševljen, ali on je i tu poetiku nadmašio, jer je njegov talent bio isuviše jak i moćan da bi ostao u okvirima jednog pravca i jedne poetike. Hrvatski pjesnici su ga čitali, a malo su od njega naučili. Nedavno mi je Mladen Vuković iz Splita poslao jednu zbirku pjesama, što su ih naši pisci posvećivali Šimiću, gdje su uvrštene i dvije moje pjesme. Pažljivo sam čitao te pjesme-posvete, a ima ih pedesetak, i nakon čitanja zaključio da sve one ne vrijede ni pola Šimićeva stiha", kazao je Stojić za Novi list.

Dodaje kako je Antun Branko Šimić prvi hrvatski moderni pjesnik, koji je postavio visoke kriterije poetskog izričaja.

"Šimić je, po meni, prvi moderni hrvatski pjesnik. On je zgusnuo pjesnički izraz do jezičnih kristala. Svaka je njegova pjesma jedna muzička fuga, a cijelo to djelo jedna veličanstvena simfonija. Mada je bio izvrstan versifikator, odbacio je klasične, rimovane obrasce, tvrdeći da svaka emocija traži odgovarajuću formu, a da se riječi mogu rimovati samo ako se rimuju stvari. Inspirativni su njegovi poetički eseji, u kojima objašnjava tajne zanata, pitanja ritma, sroka, pjesničke muzike, tvrdeći da je jezik umjetnosti daleko od svakodnevnog novinskog mudrovanja. Nije mnogo cijenio ni pisce koji objavljuju u novinama, tvrdeći da oni podilaze ukusu svjetine, poneseni pohlepom i lažnom slavom".

"Preobraženja" bi danas bila "Preobrazbe"?

"Preobraženja" su u devedesetima pretrpjela dosta nedopustivih "novokroatiziranja", navodi autor razgovora Boris Pavelić, sugerirajući kako kod današnjih lektora takav naslov ne bi ni mogao proći.

"Poznato je da je većinu svojih djela napisao na ekavskom, što je bio duh vremena. Tako je tad pisao i Ujević i mnogi drugi. Njegov brat Stanislav, koji je priredio prvo izdanje njegovih sabranih djela, one crne knjige zagrebačkog „Znanja“,  te je tekstove ijekavizirao, ali ipak nije se mogao promijeniti naslov. Ja mislim da to nije trebalo ni raditi, jer ekavski ima ponešto drugačiju melodiju, a riječ „ćutanje“ u Šimićevu leksiku ne znači osjećanje, nego šutnju. A današnjim našim lektorima ne smeta milijun anglizama, ali se ko đavo krsta plaše da u tisku ne iziđe pokoji srbizam. Zbog te jezične kvadrature kruga mi se odričemo i Andrića, koji je naš najveći pripovjedač. U ovakvim diskusijama uvijek se sjetim Karla Krausa, koji je za Austrijance i Nijemce napisao da je jedino što ih dijeli – zajednički jezik", kaže Mile Stojić.

Govoreći o utjecaju Šimića na vlastito poetsko stvaralaštvo, pjesnik Stojić i dalje s velikim zanosom govori o svim tim godinama milovanja Šimićevih knjiga u svome naručju. A susret dvojice hercegovačkih pjesnika, koji su odavno već postali klasici, dogodio se Stojiću u vrijeme pohađanja osmoljetke.

"Meni je Šimićeva knjiga dopala u ruke još kao osmoškolcu i čitajući ga, ja sam shvatio da je književnost kozmos, tajanstveni planet, nedokučiva tajna. I sam sam počeo nešto piskarati, a kao gimnazijalac dobio sam prvu nagradu na natječaju tadašnjih „Šimićevih susreta“.  Ja sam rođen u grubom kraju gdje i Šimić, a njegova poezija uvodila me u neki drugačiji svijet, neki harmoničniji svemir, i ja , evo, pola stoljeća njegove knjige držim na dohvat ruke. I svaki put u njima otkrivam nešto novo, nešto gotovo sveto. Za mene je njegova poezija neka vrsta religije. I hvala ti na ovom komplimentu, na koji moram blago odmahnuti rukom. Iziđi na Jelačić plac kad je najveća gužva, zaviči „Klasik!“ i okrenut će se najmanje deset ljudi", kazao je Stojić.

Je li Šimić tragična figura hrvatske književnosti?

"On sam, u jednoj pjesmi, kaže da je jedan od mladića što su napustili roditelje, dom i prijatelje i pošli da u tami svijeta traže novog boga. On je tog boga našao, ostavljajući nam u naslijeđe žeženo zlato hrvatskoga jezika. Bio je, kao i svi geniji, neshvaćen i sam. Njegov život bio je kratak i tragičan, ali ostalo je djelo neprolazne vrijednosti. O tome su vrlo pronicljivo pisali Jure Kaštelan i Marko Ristić, ali te sjajne eseje malo tko danas čita i razumije", podsjeća Mile Stojić.

Bez obzira na sva moguća ideološka ili povijesna tumačenja, djevojka koja se zvala Josipa (Tatjana) Marinić bila, najvjerojatnije, inspiracija Šimićevim "Preobraženjima".

Za Tatjanu Marinić se kaže kako je djelovala kao hrvatska komunistkinja, koja je u vrijeme prve Jugoslavije zbog tog ilegalnog rada privođena i mučena, a vremenom se uz njezino ime piše kako se radi o humanitarki i jednoj od osnivačica Studija socijalnog rada.

Iako od 1919. godine pristupa komunistima, a u dva navrata boravi i u Moskvi, Tatjana Marinić u vrijeme NDH jedno vrijeme predaje na Školi za odgojiteljice u Rudama kod Samobora. Sa svojim studenticama se uključila u akciju pomaganja srpskoj djeci, koju je pokrenula Diana Budisavljević uz potporu Kamila Breslera, načelnika u Ministarstvu udružbe.

Marinić 1943. godine odlazi u partizane, te osniva više domova za nezbrinutu djecu na području pod njihovom kontrolom.

Šimić je pak na svojim "Preobraženjima", objavljenim dvadeset godina prije rata kojeg neće doživjeti, s puno pažnje i ljubavi dao tiskati posvetu „Tatjani posvećeno“.

"Ta posveta, „Tatjani posvećeno“, meni je uvijek izgledala kao čarobni ključ tog veličanstvenog književnog zdanja, čak kao pjesma. Ta ljubav ostavila je na njegove pjesme snažan pečat, a teško je danas i nezahvalno nagađati, ali je vjerojatno da je i Šimićev duh utjecao na život i djelo ove izuzetne žene", kaže Mile Stojić za kraj.