Navršilo se 90 godina od rođenja književnice Françoise Sagan
Rođena kao Françoise Quoirez 21. lipnja 1935., "La Sagan", kako su je zvali na naslovnicama časopisa koji su pratili njezine burne afere, dječački stil i eskapade zvjezdanog društva, Sagan je svoje umjetničko ime posudila od plemićke obitelji iz romanesknog ciklusa Marcela Prousta.
U svom feminističkom tumačenju Saganina opusa, Judith Miller upozorava na znakovitost njezinog preimenovanja: Proustova se bogata obitelj odlikuje stiliziranim manirima, odnosno određenom dozom izvedbenosti, koju nalazimo i kod Sagan. Naime, njezinu je "stvarnu" osobnost nemoguće odvojiti od persone koju igra – lakomislene i senzualne buržujke koja, kako piše Miller, obožava "brze automobile, viski i neovisnost".
Sagan je francuske klasike počela čitati kao djevojčica na ladanju kod bake i djeda. Uz to što je bila obožavateljica mahom muških autora i Colette, spisateljice čije su romanse bile uspješnice u prvoj polovini 20. stoljeća, Sagan je bila i buntovnica izbačena iz niza internata.
Njezino djetinjstvo ipak nije bilo posve lagodno. Miller napominje da je mlada Françoise, koju je otac s obitelji preselio iz Pariza u okružje Lyona (isprva mirno područje koje se pretvorilo u središte pokreta otpora), svjedočila brutalnim progonima od strane nacista i javnom linču njihovih, voljnih i nevoljnih, priležnica. Taj je period, kao i sve buduće nesreće, komentirala lakonski i duhovito.
Premda je naumila studirati književnost na Sveučilištu Sorbonne, Sagan – pripadnica i uskoro "glasnogovornica" generacije zasićene (poslije)ratnim stradanjem i oskudicom – vrijeme je provodila u jazz klubovima umjesto u knjižnicama. Pala je prijemni ispit i dokolicu si ispunila pisanjem romana Dobar dan, tugo (Bonjour tristesse, 1954.) koji ju je preobrazio u književnu senzaciju.
Nakon razgrabljenog prvijenca, uslijedili su novi romani (uvijek željno dočekivani od publike), drame (na čijim su se premijerama novinari naguravali da uslikaju Saganine slavne prijatelje i nove ljubavnike i ljubavnice), zbirke priča, memoari i intervjui.
Poput svojih slobodoumnih junakinja, Françoise si je vrijeme kratila romansama, dvama kratkim brakovima (u drugom je rodila sina), ali i pogubnijim porocima – kockanjem i ovisnošću s kojom se borila od 1957. kada je, ubrzavajući na vijugavom putu za Saint-Tropez u želji da dobije okladu, skršila svoj Aston Martin. Svećenik se izmolio nad njezinom posteljom, a mediji su joj predviđali sigurnu smrt. Ipak, probudila se iz kome i morfijem počela liječiti kronične bolove.
Za dugogodišnje se spisateljske karijere njezina persona, još uvijek živo zapamćena u francuskoj kulturi, preobrazila iz "šarmantne, ali zločeste mlade djevojke" u "zauvijek dopadljivu i besprijekorno dotjeranu spisateljicu pomalo zasićenu svijetom", kako piše Miller.
Pokopavši svoju dugogodišnju partnericu, modnu urednicu Peggy Roche, Sagan se u posljednjem desetljeću svog života povukla iz javnosti. Znatno osiromašena, umrla je 2004. godine.
Iako njezina biografija sugerira da je nikada nije iskusila, Sagan je u svojim romansama bila opčinjena dosadom. Dosada je, poput Saganine mitske figure, doživjela niz preobrazbi. U ranim romanima susrećemo egzistencijalističku dosadu; u ciklusu koji se bavi otmjenim kružokom Maligrasseovih salonski zamor; a u Čuvaru srca (La chamade, 1968.) veselu rezignaciju.
U svojoj knjizi Dosada: živahna povijest (Boredom: a Lively History, 2011), Peter Toohey tvrdi da dosada – to blago gađenje izazvano predvidivim okolnostima – ima srednjovjekovno izvorište. Acedia (grč. apatija, obamrlost) je opisivana kao demon podneva koji odvraća samotne redovnike i redovnice od molitve i tjera na sumnju u božje milosrđe.
Moderno je iskustvo dosade, nastavlja Toohey, proizvod 19. stoljeća, razdoblja obilježenog imperativom osmišljavanja slobodnog vremena koje se odcijepilo od radnog i, ironično, nastankom različitih oblika razonode ponuđenih na bujajućem tržištu.
Ennui (fr. dosada, čama) je raspoloženje koje, kako navode Toohey i drugi članci iz zbornika posvećenog dosadi, muči i fikcionalne preljubnice Anu Karenjinu, Emmu Bovary i Heddu Gabler, ali i lijepe djevojke koje, zavaljene na divanu polusklopljenih očiju, zatičemo u luksuznim salonima na brojim devetnaestostoljetnim slikama.
Tekstovi o dosadi obično razlikuju jednostavnu i egzistencijalističku dosadu. Uz odlike jednostavne dosade, mučninu izazvanu monotonijom i osjećaj otuđenja od okoline i normalnog protoka vremena, potonja je popraćena uvidima o sebi i besmislenosti svijeta. Premda se u umjetnosti 19. stoljeća ženski likovi (muških autora) dosađuju neobično često, njihovom se zamoru rijetko pripisuje „umna“ dimenzija.
Egzistencijalistička je dosada domena intelektualaca – Alberta Camusa i Jean-Paula Sartrea. Uz to što ukazuje na običaj zapadne kulture da žensku sentimentalnost liši prevratničkog potencija, podjela dosade na bezvoljnost dobrostojećih žena i buntovnu svijest o općem apsurdu francuskih filozofa upozorava i na potiskivanje ženske linije egzistencijalističke književnosti.
Njoj je, uz Simone de Beauvoir i Jean Rhys, za koje se dugo smatrale da su pisale pod vodstvom svojih mentora (inače mnogo lošijih pisaca) Sartrea i Forda Madoxa Forda, kratko pripadala i Sagan.
