Françoise Sagan, književnica koju su pratile burne afere, dječački stil i ovisnost

Popularna francuska književnica Françoise Sagan umrla je prije 20 godina, 24. rujna 2004. u Honfleuru. Pseudonim je uzela prema liku princeze od Sagana iz ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom Marcela Prousta.

Rođena je kao Françoise Marie Anne Quoirez 21. lipnja 1935. u mjestu Cajarc, u bogatoj industrijskoj obitelji u južnoj Francuskoj, a prezime je promijenila na inicijativu roditelja jer nisu željeli da ih se povezuje s njezinim književnim radom.

Od svog debitantskog romana Dobar dan, tugo (Bonjour tristesse, 1954), Sagan je godinama bila najuspješnija francuska autorica bestselera. Prema nekoliko njezinih romana snimljeni su filmovi.

Prvi je roman napisala u samo sedam tjedana u dobi od 17 godina nakon što nije primljena na studij književnosti na pariškoj Sorboni te je, prema vlastitim izjavama, htjela dokazati da joj ne manjka potrebne inteligencije. 

Roman je objavljen 1954. godine, a govori o 17-godišnjakinji koja tijekom ljetovanja na Mediteranu iz svog života istjera dvoje ljubavnika svoga oca, a svojim je iskrenim opisima izazvala skandal.

Pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost François Mauriac pohvalio je Sagan: "Talent ove užasne djevojke je neupitan". Vatikan je, međutim, stavio roman na indeks "zabranjenih" knjiga.

U pet godina u svijetu je prodano četiri milijuna primjeraka na francuskom i u prijevodima na 21 jezik. Knjiga je nagrađena Prix des Critiques.

Opus Françoise Sagan uključuje više od 40 romana i drama, Izvjestan osmijeh (Un certain sourire, 1956), Za mjesec, za godinu (Dans un mois, dans un an, 1957), Volite li Brahmsa? (Aimez-vous Brahms?, 1959).

Najuspjelija su joj djela u kojima je miješala fikcionalne s esejističkim i autobiografskim elementima: Modrice na duši (Des bleus à l’âme, 1972), S najljepšim sjećanjem (Avec mon meilleur souvenir, 1984), …S iskrenom sućuti (…Et toute ma sympathie, 1993).

Pisala je i drame (Dvorac u Švedskoj – Château en Suède, 1960; Valentinina ljubičasta haljina – La Robe mauve de Valentine, 1963).

Sagan je svoje memoare objavila 1984. ("Avec mon meilleur souvenir", koji uključuje portrete Billie Holiday, Tennesseeja Williamsa, Orsona Wellesa, Rudolfa Nurejeva i Jean-Paula Sartrea) i 1993. (… et toute ma sympathie).

Godine 1957. Sagan je doživjela tešku prometnu nesreću. Lijekovi koji su uslijedili doveli su do doživotne ovisnosti o drogama. Temom ovisnosti o drogama bavila se 1964. u Toxiqueu. 

Sagan je bila udana za izdavača Guya Schoellera, a nakon razvoda od njega za kipara Roberta Westhoffa, s kojim je dobila sina. I ovaj je brak završio razvodom.

Održavala je dobre kontakte s političarem Françoisom Mitterrandom i bila u prijateljskim odnosima s pjevačima Juliette Gréco i Johnnyjem Hallydayem, za koje je pisala tekstove.

Od ranih 1970-ih partnerica joj je bivša supruga glumca Claudea Brasseura, modna novinarka i urednica časopisa Elle, Peggy Roche. Od sredine 1980-ih do svoje smrti, Sagan je živjela sa bogatom milijarderkom Ingrid Méchoulam.[

Osuđivana je zbog porezne utaje i konzumiranja droga, a svojim je nasljednicima ostavila dugove od 1,5 milijuna eura koje će otplaćivati prihodima od novih izdanja njezinih djela.

Godine 2009. izašao je film pod nazivom Bonjour Sagan, sa Sylvie Testud u naslovnoj ulozi, koji biografski prikazuje život Françoise Sagan.