Bila je francuska književnica belgijskog podrijetla, a život provela u SAD-u

Na današnji dan prije 35 godina, 17. prosinca 1987. u američkom Bar Harboru je umrla Marguerite Yourcenar, jedna od najpopularnijih književnica druge polovice 20. stoljeća.

Marguerite Yourcenar rođena je 8. lipnja 1903. u Bruxellesu pod imenom Marguerite de Crayencour (Yourcenar je anagram njezinog prezimena).

Budući da joj je majka umrla deset dana nakon rođenja, Marguerite su odgajali njezin otac i baka. Zbog rata 1914. godine Marguerite i njezin otac pronašli su utočište u Engleskoj.

Od rane mladosti, financijski osigurana nasljedstvom, odlučila se posvetiti književnosti; prvo djelo, poemu Vrt himera (Le Jardin des chimères), objavila je 1921. pod prezimenom Yourcenar, koje je autorica kasnije promijenila i pravnim putem 1947., kada je dobila američko državljanstvo.

Od 1940. živjela je u SAD-u; neko vrijeme predavala književnost na Sarah Lawrence College u New Yorku.

Yourcenar 1970. godine postaje članicom belgijske Kraljevske akademije francuskog jezika. Godine 1980. bila je prva žena izabrana u Francusku akademiju.

Najznačajniji su u njezinu književnomu stvaralaštvu romani: epistolarni Alexis ili rasprava o uzaludnoj borbi (Alexis ou le Traité du vain combat, 1929), s radnjom u Austriji pred I. svjetski rat, pisan u duhu poetike A. Gidea, Novčić sna (Denier du rêve, 1934), o Rimu u Mussolinijevo doba, Smrtonosni udarac (Le Coup de grâce, 1939), u kojem tematizira neuzvraćenu ljubav na pozadini evokacije ratova u baltičkim zemljama 1919–21., te, kao središnji i psihološki najsuptilniji, Hadrijanovi memoari (Mémoires d’Hadrien, 1951) i Crna mijena (L’Œuvre au noir, 1968).

Prvi od tih dvaju, napisan u obliku imaginarnih uspomena rimskog cara Hadrijana kroz njegovo pismo Marku Aureliju, kao dugi razrađeni unutarnji monolog, uspostavio je utjecajan model povijesnog romana, odnosno romaneskne rekonstrukcije prošlosti, a ujedno je vrhunski izraz melankolije prema antičkomu svijetu iz razdoblja prije nego što ga je zahvatila sveobuhvatna kriza.

Drugi je biografija izmišljena lika alkemičara i učenjaka Zenona, koncipiranoga kao "univerzalnog čovjeka" (svojevrsna kombinacija Leonarda da Vincija, Paracelsusa, N. Kopernika i G. Bruna), s radnjom u europskom XVI. stoljeću.

Oba romana evokaciju prošlosti temelje na pažljivom, ali i kreativnom čitanju historiografskih izvora, misaonom, gotovo mističnom uživljavanju u junaka te prelaze u meditacije o ljudskoj sudbini, moralu i moći, a napose o umjetnosti s implicitnim tumačenjem svijeta kao umjetničkog čina s kojim se poistovjećuje vladanje ili alkemija.

Pisala je i poetsku prozu (Vatre – Feux, 1936), novele, koje je skupila u zbirkama Smrt vozi zapregu (La Mort conduit l’attelage, 1935), Orijentalne priče (Nouvelles orientales, 1938), Poput vode koja teče (Comme l’eau qui coule, 1982), drame (npr. Elektra ili pad maski – Électre ou la Chute des masques, 1954) te memoarsku prozu (trilogija pod zajedničkim naslovom Labirint svijeta – Le Labyrinthe du monde: Skrušena sjećanja – Souvenirs pieux, 1974; Arhivi Sjevera – Archives du Nord, 1977; Što? Vječnost – Quoi? L’éternité, 1988).

U svojoj eruditskoj koncepciji književnosti, Yourcenar se stilski uglavnom nastavljala na klasicističku tradiciju, povezujući eleganciju izraza s bogatim vokabularom, razrađenim meditativnim tonom i povremenim baroknim opisima.

Pisala i eseje o Konstantinu Kavafisu, Selmi Lagerlöf, Thomasu Mannu, Mishimi Yukiju, kojega je također prevodila kao i Henryja Jamesa, Virginiju Woolf, Jamesa Baldwina, afroameričke duhovne pjesme te starogrčku liriku.

Nakon smrti, njezin pepeo prosut je na groblju Brookside u Somesvilleu, jednom od sela Mount Deserta, uz kuću koju je iznajmljivala sa svojom ljubavnicom Grace Frick tijekom njihova prva tri ljeta u Maineu.