Rušenje spomenika poginulim igračima Veleža na stadionu pod Bijelim brijegom oštro su večeras u Mostaru osudili sudionici promocije knjige ''Moj mostarski spomenar'' autora Roka Markovine, upozorivši da se ''barbarskim činom'' pokušava ''rušiti prošlost'' i dodatno ponižavati grad.
Promocija knjige ''Moj mostarski spomenar'' održana je večeras u hotelu Bristol u Mostaru u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno.net, a na predstavljanju su govorili Enver Marić, Dragan Stojković, Dino Mustafić, Milan Račić, Dragan Markovina, Amer Bahtijar te sam autor Roko Markovina.
Dragan Markovina, sin autora, kazao je da je vijest o rušenju spomenika vidio kasno sinoć te da je ujutro otišao do stadiona. ''Bio sam toliko ljut, frustriran i živčan da nisam mogao čekati. U zoru sam otišao trčati i dva puta sam trčao oko stadiona pa sam uspio kroz jednu rupu fotografirati taj bager i tu prazninu'', rekao je.
Dodao je da se tim potezom ponovno potvrđuje ono o čemu njegov otac piše u knjizi. ''Koliko god vi htjeli živjeti dalje i normalno i krenuti, oni koji su sve to proizveli stalno nabijaju na nos nekim novim činom'', rekao je, ističući da rušenje spomenika ne spominje kako bi poticao sukob, nego da pokaže kako se ''to i dalje događa''.
Voditelj promocije Amer Bahtijar rekao je da će se dan pamtiti ''ne samo po promociji'', nego i po rušenju spomenika, koje je nazvao ''zlotvorskim činom'' i ''barbarskim činom''. ''Pokušao sam se sjetiti tko uopće ruši spomenike u svijetu. Pali su mi na pamet talibani. Taj moment vjerovanja da se rušenjem spomenika može srušiti prošlost i dalje mi je nejasan'', rekao je.
U osvrtu na knjigu, beogradski izdavač i urednik Dragan Stojković naglasio je da podnaslov o ''gradu kojega više nema'' ima šire značenje. ''To je univerzalno i može se primijeniti na mnoge gradove. Ti gradovi nisu više ono što su bili iz suštinskog razloga, a to je što je u tim gradovima ubijeno društvo'', rekao je, ističući da knjiga Roka Markovine nije nostalgija za državom, nego ''knjiga o društvu, o raji iz ulice, iz škole, iz kluba''.
Stojković je dodao da ovakva svjedočanstva čuvaju društvenu povijest i stvarne živote, a ne samo ''datume i akte''. ''Ne može Roko čuvati ulaznice da bi dokazao da se nešto dogodilo. Društvena povijest je jako značajna i tu počiva pravo znanje o ljudima'', rekao je.
Dragan Markovina u svom je izlaganju govorio i o obiteljskom iskustvu vezanom uz Mostar, ističući da se godinama s ocem raspravlja o gradu i mogućnosti ''življenja dalje''. Rekao je da se često dogodi nešto što ga ''demantira'' i što autoru knjige ''daje za pravo'', navodeći i priču o obiteljskom stanu. ''Nama su vlasti u zapadnom dijelu grada otele stan. De facto smo izbačeni iz Mostara'', rekao je.
Govoreći o autorovim ratnim zapisima, naveo je da je tijekom rada na rukopisu drugog dijela dnevnika shvatio razloge očeve duboke frustracije. ''Tih stotinjak stranica mi je konačno objasnilo o čemu on sam nije htio pričati'', rekao je, opisavši da je autor tih dana bio između stožera HVO-a i štaba Armije BiH, pokušavajući pomoći ljudima, iako je već bio politički nemoćan.
Redatelj Dino Mustafić rekao je da je knjiga na njega djelovala kao ''duboko potresan dokument moralnog i civilizacijskog sunovrata'' i ''nestanka jednoga društva''. ''Ovo nije samo historiografski zapis niti samo osobno svjedočanstvo. Ovo je knjiga o raspadu zajednice, o tome kako se raspad događa u jeziku, u odnosima, u šutnji, u navikavanju na zlo'', rekao je.
Mustafić je naglasio da autor piše iz pozicije čovjeka koji je ''vidio što dolazi''. ''Rizik je vidjeti stvari unaprijed, ali je još strašnija pozicija da ste svjesni da to ne možete zaustaviti. U toj nemoći leži etička snaga ove knjige'', rekao je, navodeći da poruka ''Opametiti se. Prekini. Prekinite rat'' u knjizi nije slogan, nego ''vapaj razumnog čovjeka''.
Mostaru je, rekao je Mustafić, pridružio osobni odnos još iz djetinjstva, podsjetivši da je grad doživio tijekom snimanja serije ''Aleksa Šantić''. ''Mostar pamtim kao grad svjetlosti'', rekao je, dodajući da ''biti Mostarac nije samo identitet nego odnos prema životu''.
Autor Roko Markovina rekao je da je knjiga ''veliki dug'' prema publici i gradu. ''Ova je moja knjiga jedan veliki dug prema vama, prema ovom gradu koji me je odgojio i podigao'', rekao je, navodeći da ga je rušenje spomenika na stadionu posebno pogodilo jer je za Velež i taj prostor ''vezan''.
Govoreći o nastanku knjige, Markovina je kazao da je materijal nastajao iz bilješki i rokovnika koje je vodio godinama te da je prvotno planirao trilogiju o Mostaru, ali je, prema njegovim riječima, nakon selekcije i opsega građe nastao zaseban rukopis. Istaknuo je i poglavlje posvećeno ljudima ''koje po dobru pamti'', objašnjavajući da je često pisao oproštajne tekstove i govore povodom smrti prijatelja i poznanika.
Na kraju je poručio da mu je važno ono što je, kako je rekao, naučio još u školi, citirajući misao Meše Selimovića: ''Ponosan sam što sam doživio vijeka, a nisam nikome naudio. Ono šteta što mi je načinjena davno sam zaboravio. Gubitak je lakše podnijeti nego kajanje.''
