Kako je pjesnik Josip Pupačić sa ženom i kćeri skončao u avionskoj nesreći

Navršilo se 55 godina od tragične smrti pjesnika Josipa Pupačića koji je 23. svibnja 1971. godine poginuo u strašnoj zrakoplovnoj tragediji na Krku.

Profesor Josip Pupačić iz Zagreba te njegova obitelj, supruga Benka i četverogodišnja kćerkica Rašeljka te su se nedjelje vraćali iz Londona, gdje je njihova kći bila operirana.

Za kobni let za Hrvatsku najprije nisu uspjeli dobiti karte, jer sva su mjesta bila popunjena, no, u posljednji je trenutak jedna tročlana, britanska obitelj odustala od putovanja, te su se na upražnjena mjesta ukrcali Pupačići.

Karte za smrt

Nažalost, karte koje su dobili, bile su karte za put u smrt. Čitava mlada obitelj tog je dana izgorjela. Josip Pupačić bio je identificiran tek 12 dana nakon nesreće, pomoću rendgenskih snimaka kralježnice.

Tupoljev TU-134 A bio je kupljen u tadašnjem SSSR-u, točno mjesec i tri dana prije nesreće te je u vlasništvu Avio-Genexa bio je tek 33 dana. Do kobne nedjelje u zraku je proveo oko 100 sati, a letio je na više međunarodnih linija, izjavili su tada predstavnici Avio-Genexa iz Beograda.

Zrakoplov je imao meteorološki radar i kompas, bio je opremljen u to vrijeme najsuvremenijim pomagalima za letenje i navigaciju, imao je ILS (Instrumental Landing system) za potpuno automatsko slijetanje i sigurno prizemljivanje i u uvjetima ograničene vidljivosti.

Aerodrom na Krku također je imao svu potrebnu, suvremenu opremu te je kao uzrok tragedije u konačnici naveden splet nesretnih okolnosti, koje su pilote dovele do pogrešaka.

Istraga je potom trajala još dvije i pol godine .Pravorijek je glasio: "... da je stjecaj izrazito nepovoljnih okolnosti uslijed lošeg vremena doveo dodoveo do odstupanja posade od propisane procedure i do grubog slijetanja, a time i do nesreće ovog putničkog aviona."

Putnici izgorjeli

Te kobne večeri Kvarner je pogodilo snažno nevrijeme, praćeno jakom kišom i jugom. Avionu koji se približavao zračnoj luci kiša je smanjila vidljivost, a udari vjetra u rep smanjili su brzinu zrakoplova.

Prilikom slijetanja, iznenada je izgubio visinu te je, pri brzini od 260 kilometara na sat, desnim stajnim trapom, a potom i krilom udario u poletno-sletnu stazu, pri čemu se krilo odlomilo.

Klizeći nekontrolirano po pisti zrakoplov se, 250 metara dalje od otpalog krila, prevrnuo na krov, izletio je sa staze i zarotirao se za 180 stupnjeva. Zbog deformacija koje su pri tom nastale na trupu aviona vrata između kokpita i putničkog prostora bila su blokirana. Stjuardese i putnici, koji su bili vezani pojasevima za sjedala, visili su okrenuti glavama na dolje.

Bili su živi zarobljeni. Iz olupine aviona čuli su se vrisci, zapomaganje, dozivanja u pomoć… Samo pet minuta kasnije u prostoru za domaćice, izbio je požar, a par minuta nakon toga zapalilo se i razliveno gorivo. U pomoć unesrećenima prvi su priskočili djelatnici aerodroma, a odmah potom i vatrogasci.

Izvor fotografije: Slobodna Dalmacija / Obitelj Pupačić stradala je u kobnom letu iz Londona za Krk

U nadi da će doprijeti do putnika koji su očajnički dozivali u pomoć, sjekirama i lopatama pokušavali su rasjeći dijelove olupine aviona iz kojeg je sukljao plamen, no, u borbi s vatrenom stihijom sav trud vatrogasaca bio uzaludan.

Prema svjedočenju očevidaca zrakoplov je najprije potresla jedna, a potom i još nekoliko eksplozija. Stup vatre i dima bio je visok stotinjak metara. Do eksplozije, koja je odjeknula dvanaest minuta nakon pada aviona, došlo je u trenutku kada se vatra proširila do opreme za kisik, u prednjem dijelu zrakoplova.

Samo dvije minute kasnije, čitav se Tupoljev 134 A pretvorio u buktinju, postavši grobnica za 75 putnika i tri mlade stjuardese, Almu Svobodu iz Splita te Miru Miše i Mirjanu Janković iz Beograda.

Prizor na mjestu nesreće bio je stravičan. Duž piste i uokolo nje bili su razbacani dijelovi aviona i prtljaga putnika. Na pisti je bilo krilo aviona, a stotinjak metara dalje ležala je olupina zrakoplova u kojoj su bili pougljenjeni leševi putnika.

Identifikacija žrtava tragedije bila je iznimno teška. Tim sa Zavoda za sudsku medicinu u Rijeci uspio je identificirati 73 žrtve, dok identitet pet žrtava nisu uspjeli utvrditi te su pokopane u zajedničkoj grobnici na Krku.

Josip Pupačić

Josip Bepo Pupačić rođen je 19. rujna 1928. godine u Slimenu pokraj Omiša. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu, a diplomirao je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Bio je urednik kultnoga časopisa Krugovi i časopisa Književnik. Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta, a u Lyonu i Londonu lektor je i profesor hrvatskoga jezika.

Njegovo je pjesništvo na tragu Kaštelana i Šimića, a u moderan izričaj unosio je elemente folklora hrvatskoga tradicionalnog pjesništva. Iskonska veza sa zavičajem jedan je od temeljnih pokretača poezije Josipa Pupačića.

Njegova prva pjesnička zbirka Kiše pjevaju na jablanima sva je u znaku spontanoga, doživljaja rodnoga kraja, nostalgičnoga povratka u djetinjstvo i pokušaja obnove čvrstoće prvotnih emocija.

Smrt Pupačića prati od 1945. kada je umro njegov brat Vicko, 1946. drugi brat Ivan i treći brat Ante 1952. Svi su poginuli od strujnog udara dok su radili u hidroelektrani na rijeci Cetini.

Nekoliko mjeseci prije tragične nesreće Josip Pupačić napisao je pjesmu Moj križ svejedno gori, za koju njegovi poštovatelji tvrde da je svojevrsna lirska slutnja skorašnje smrti.

Moj križ svejedno gori
Evo me, moj svijete, na raskršću

I tvome i mome.

Oprostimo se. – Ti plačeš.

Moj križ svejedno gori.

Udaljuješ se; bez pozdrava,

bez riječi, bez Boga.

I odlazim prema istoj nepoznatoj

zvijezdi…