Pjesnik Jure Kaštelan - partizan, prevoditelj, profesor, lektor na Sorbonni
Prije 105 godina, 18. prosinca 1919. u mjestu Zakučac kraj Omiša rođen je hrvatski književnik i prevoditelj Jure Kaštelan.
Diplomirao je 1949. jugoslavistiku s francuskim i ruskim jezikom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1956. doktorirao radom o lirici Antuna Gustava Matoša te od 1950. do umirovljenja 1980. bio profesor teorije književnosti.
Od 1942. sudjelovao u partizanskom pokretu. Od 1979. redoviti član JAZU-a, gdje je od 1985. do smrti bio voditelj Zavoda za književnost i teatrologiju.
Do 1980. godine voditelj je Katedre za teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neko vrijeme i lektor na Sorbonni.
Prvom zbirkom pjesama Crveni konj (1940), čiju je nakladu uništila cenzura, iskazao je politički angažman i zacrtao većinu preokupacija i značajki svojega pjesništva. To je lirika grada u ozračju predratnoga vremena i sa slutnjom rata.
Baštineći stih hrvatske usmene književnosti i dotadašnjega pjesništva, a s osloncem o aktualne poetike Federica Garcíje Lorce i Paula Éluarda, stvorio je pjesme moderne, nadrealističke strukture s neobičnom metaforikom i neočekivanim značenjima, često povezanima s mitološkim i magijskim simbolima, a isprepletanjem različitih tipova govora ritmički je dinamizirao stih.
U zbirci Pijetao na krovu (1950), u koju je, prerađen, uvršten dio prve zbirke kao samostalan ciklus, evocirao je ratno iskustvo te je među prvima u poraću unio apstraktna ontološka pitanja u pjesništvo.
U njoj se nalazi i poema Tifusari, s fabularnom kompozicijskom okosnicom hodanja umirućega partizana, oboljeloga od tifusa, u koloni po snijegu, a sastavnice njegova somnambulnoga monologa bitne su egzistencijalne odrednice: užas postojanja, smrt, sloboda i duhovni život.
Podudarno s promjenama sadržaja tifusarove svijesti izmjenjuju se različite vrste iskaza s različitim ritmovima i različitom slikovnošću. Biti ili ne (1955) i Malo kamena i puno snova (1957) zbirke su konzistentne stvaralačke zrelosti u kojima je spoj stvarnosti, metafizike i sna pjesnički ostvaren isprepletanjem nekoliko stilova.
Nakon dvadeset godina, tijekom kojih je kao knjige tiskao samo angažirane poeme Skopje u tvojim očima (1964) i Otvorena pjesma (1976), objavio je zbirku Divlje oko (1978), vrhunac svojeg opusa, koju zasniva na pjevanju o vječnim suprotnostima svjetlosti i tmine, poniranju u mediteranski i zavičajni arhetipski supstrat te unosi mitsku i mitološku transcendenciju, koju potom dodatno osnažuje poniranjem u antičko i arhaično u kasnim pjesmama (pjesničke mape Zavjet za Epetion, 1984., i Sve plavo, nebeski plavo, 1989), dosegnuvši oblik "klasične modernosti".
Kaštelanovo je pjesništvo od početka usmjereno ostvarivanju sklada sadržaja i izraza, objedinjujući u sebi ukupnost pjesničkih postupaka moderne hrvatske poezije te dosežući njezine sâme vrhunce.
