Charles Baudelaire, autor znamenite zbirke "Cvjetovi zla"
Na današnji dan prije 205 godina, 9. travnja 1821. u Parizu je rođen Charles Baudelaire, jedan od najpoznatijih svjetskih pjesnika.
Po općem sudu Baudelaire je preteča pjesničkoga moderniteta, od simbolizma do danas. Seksualnost, razmahana tjelesnost, rubna iskustva poput napasti samoubojstva, opijanja i droge, sadističko bavljenje smrću i rastočnim učinkom vremena na tijelo i zanose, pretaču se u dotad neviđene moćne i šokantne slike.
Pjesnička namjera da se prošire granice iskustva usporedna je s težnjom da se iskaže trajna napetost između egzistencije i umjetnosti koje, drži Baudelaire, idu uvijek na štetu jedna drugoj u naizmjeničnoj ulozi žrtve i mučitelja, istodobno nerazdvojne i nepomirljive.
Traumatiziran djetinjstvom i nerazumijevanjem najbliskijeg okružja, on je "odabrao za sebe ulogu gubitnika" (Sartre). Rano je ostao siroče (vremešan mu otac umire kad je njemu tek 6 godina), odgajan je po internatima pošto se voljena majka preudaje za generala Aupicka, koji ga ne trpi.
Sve to, kao i burna i sablažnjiva veza s mulatkinjom Jeanne Duval, koja je nadahnula neke od njegovih najljepših stihova, biografske su činjenice koje će se uobličiti u izazovnu, transgresivnu, bolom, pobunom i žudnjom prožetu poeziju, različitu od uglađenih pjesmotvorina suvremenika. Iako poput njih i Baudelaire slavi kult Ljepote, ona je kod njega mnogo modernija i nema gotovo nikakve veze s antičkim idealom parnasovaca.
Svoju najpoznatiju zbirku Cvjetovi zla (Les Fleurs du mal, 1857), posvetio je Théophileu Gautieru, s kojim je dijelio ideju da je umjetnost "bitno nekorisna" i "apsolutno nedužna", tj. da treba biti autonomna, te da je ona uvijek "čedna" kada je autentična, pa i onda kad ide do krajnjih granica u hrabrom i bestidnom "razgolićavanju srca".
No objavljivanje zbirke donijelo mu je neshvaćanje, zgražanje, pa čak i sudski proces zbog povrede javnoga morala. Neke pjesme (njih 6) bivaju zabranjene i izbačene iz zbirke.
Baudelaire je pjesnik ontoloških dihotomija, ali i proročki vjesnik njihovih metamorfoza i tajne komplementarnosti. On je otvorio novo razdoblje povijesti pjesništva, u poeziju unio više novih motiva nego ijedan pjesnik u XIX. stoljeću, otvorio vidike i bitno proširio mogućnosti pjesničkog izraza.
Napisao je još zbirku pjesama u prozi Spleen Pariza (Spleen de Paris, 1862) i mnogobrojne eseje, književne i likovne kritike, prikaze i članke.
Umire u Parizu od afazije i paralize 1867. godine. Pokopan je na groblju Montparnasse (6. odjeljenje), u istom grobu gdje su pokopani i njegov očuh i majka.
Treće izdanje Cvjetova zla objavljeno je godinu dana nakon što je umro. Po njegovoj smrti, njegovo literarno naslijeđe prodano je na dražbi. Michel Lévy (izdavač) ga stječe za 1 750 franaka.
Presuda iz godine 1857. neće biti revidirana, niti Baudelaire rehabilitiran prije 1949. godine.
Treba uvijek biti pijan
Treba uvijek biti pijan.
Sve je tu: to je jedino pitanje.
Da ne biste osjećali strašno breme Vremena
koje vam slama pleća i povija vas prema zemlji,
treba da se opijate bez predaha.
A čime?
Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja.
Ali opijajte se.
Pa ako se katkad , na stepeništu kakve palače,
na zelenoj travi u nekom jarku,
u sumornoj samoći svoje sobe probudite,
kad je pijanstvo već
popustilo ili nestalo,
zapitajte
vjetar,
val,
zvijezdu,
pticu,
sat
sve što juri,
sve što kruži,
sve što huči,
sve što pjeva,
sve što govori,
zapitajte koji je čas;
i vjetar,
val,
zvijezda,
ptica,
sat
odgovorit će vam: "Čas je da se opijate!''
Da ne biste bili mučeničko roblje Vremena,
opijajte se;
opijajte se bez prestanka!
Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja.
