Prokleti pjesnik

Charles Baudelaire rodio se 9. travnja 1821. godine u Parizu, u kojem na današnji dan, 31. kolovoza 1867., umire od afazije i paralize.

Nakon svršetka kraćeg putovanja u Indiju u mladim danima, na kojem je razvio svoje egzotične vizije, imaginaciju te ljubav prema moru, Charles Baudelaire se vraća u Pariz gdje upoznaje mladu mulatkinju Jeanne Duval u koju se i zaljubljuje i s njom upoznaje sve čari i gorčine strasti koje će uvjetovati nastanku njegovog velikog poetskog djela Cjetova zla (Fleurs du mal).

Cvjetovi zla izlaze 1857. godine i zbirka je dijelom osuđena zbog vrijeđanja javnog morala i pristojnog vladanja. Ovo djelo, kao i sam Baudelaire, predstavnik je simbolizma.

Simbolizam je nastao od svojih preteča, Gerarda de Nervala te Edgara Allana Poea, kao reakcija na metode tadašnje naturalističke književnosti. Charles Baudelaire ga je u Cvjetovima zla razradio i oblikovao u punom njegovom smislu.

Isti taj simbolizam vrlo je zanimljiv kontekst svjetske književnosti i poezije europske moderne da mu vrijedi u tekstovima posvetiti malo više pažnje. Osim toga, važan je i s onog umjetničkog gledišta na pjesničke forme autora toga doba od Arthura Rembauda, Paula Verlainea, Stephane Mallarmea pa do samoga Baudelairea.

Cilj mu je u književnosti ne dozvoliti da se ne dospije do srži same ideje, odbacuje poetsku objektivnost i egzaktnost, a smisao poezije vid u nagovještajima te skeptičnom pogledu na svijet bez stvarnih životnih ideala.

Ja sam kao kralj u kraju vječne kiše
Bogat, al' nemoćan, mlad, al' starac više
Što s prezirom gleda slatke učitelje,
A s čamom svoje pse i pasje veselje,
Pa nema radosti ni u sokolima,
Ni u svom narodu što puže na tlima,
A najboljeg lude groteskna balada
Pred mrkim mu čelom neslušana pada;
Postelja sa cvijećem postaje mu raka,
A žene od kojih kralja ljubi svaka,
Više i ne znaju kako da se svuku,
Da na blijede usne bar smiješak navuku;
Mudrac što mu zlato čarolijom pravi
Pita se što još da u napitke stavi,
Jer ni kupke krvi od Rimljana slavne,
Za stare vladare pomoćnice glavne,
Nisu više kadre da na život sjete
Tijelo kojim teče mutna voda Lete.

Spleen

Sukob dobra i zla

Baudelaireovi Cvjetovi zla te 1857. godine  izdani su u izdanju od 100 pjesama još kao takozvani novi kanconijer, a 1861. izlaze kao zbirka od 200 pjesama od kojih je njih 70 soneta. Sastoji se od šest glavnih dijelova od kojih svaki ima svoj tematski naziv. Samo prvi njezin dio Spleen i ideali sastoji se od 180 pjesama, nadalje su tu još i dijelovi Pariške slike, Vino, Cvjetovi zla, Pobuna te Smrt.

Zbirka je koncentrirana oko sukoba dobra i zla, te ljepote i ružnoće. Ona traži smisao ljudskog života u umjetnosti i ljepoti, podsjeća portal Ziher.hr.

Često se napominje kako je Baudelaire živio u grijehu i to je predočio i u svojoj poeziji kroz ovu zbirku. Kruta svakodnevica ga sputava u pronalasku ljepote duše. Iz ružnoće stvara čaroliju lijepoga uvodeći u stihove motive bluda, smrada, ubojstva i zavisti. Odupire se lirskim konvencijama te otkriva nove lirske senzibilitete tako što tjeskobno doživljava smrt, a odnos prema ljudima mu je ciničan.

Cvjetovi zla obiluju spleenom (zanosima prema idealima), sinestezijom, stihovi su pepuni oksimorona, a kroz cijelu zbirku proteže se i pojam larpurlartizma – težnje stvaranja umjetnosti radi same te umjetnosti.

Za svoje ću kosti sam izdupsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.
                                                          (Preveo Ante Jurević)

Radosni mrtvac

Dendizam i čista poezija

U njegovoj je poeziji, i u ovoj zbirci pjesama ujedno, dobro obrađen i potkreplijen pojam satanizma jer sve što je nemoralno, njemu je predmet hvale i divljenja. Poezija mu zadire u psihu. Kroz nju se obraća svome drugom ‘ja’, a realnu stvarnost u njoj doživljava kao mnoštvo razbacanih slika i oznaka.

Osim što je u stvaralaštvu slovio kao simbolist, Baudelaire je bio i parnasovac. Parnasovce, od začetnika Leconte de Lislea, karakterizira estetika u pjesničkome izrazu koja se osobito odnosi na formu i stilizaciju pjesama koja je, konkretno što se Baudelairea tiče, jako dobro vidljiva u njegovim pjesmama Suglasja i Albatros.

Pojmovi koji se još vezuju uz velikog Baudelairea su dendizam, prokleti pjesnik te pojam čiste poezije.

On je bio dendi; elegantan čovjek. Točnije onaj koji veliku pozornost poklanja dojmu što ga svojom pojavom ostavlja na okolinu. Iskazuje nepripadnost svijetu običnih ljudi tako što građanske manire dovodi do stupnja rafiniranosti i posebnosti da se doima jednako šokantno kao, na primjer, boemska sloboda. Taj utjecaj dendizma jako ga je vodio i kroz Cvjetove zla te pisanje poezije uopće, napominje Tanja Brajković.

Nadalje Baudelaire predstavlja i simbol prokletog pjesnika. Prokleti pjesnici u strujama europske moderne predstavljaju podvojenost između zbilje i poezije te između utilitarnog shvaćanja umjetnosti i pravih umjetničkih težnji i vrijednosti.

Njegova je lirika temelj naukovanja o takozvanoj čistoj poeziji. Ona je vrsta pjesništva koje odvraća pogled od svakodnevnog iskustva, od poučnih svrhovitih sadržaja, od praktičnih istina i opojnosti srca.

Ona kazuje da se samo napornim radom dostiže do mnogoznačnosti poezije i sugestivne snage stihova. U sugestivnom se pjesništvu više ništa priopćuje i pjesme ostaju otvorene mnogoslojnom razumijevanju. U tom naukovanju pomogao mu je i francuski pjesnik – simbolist Stephane Mallarmé.

Često za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
Što prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.

Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno,
Spuste svoja krila i, pognute glave,
Drže ih kao vesla postiđeno, čedno.

O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ružan!
Netko mu kljun draži onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tužan.

Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
Što živi u buri i carskog je roda,
U zamaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.
                                                                 (Prijevod: Dunja Robić)

Albatros