Ubrzani vlak, kako se tada zvao, iz Tuzle, na mostarski je željeznički kolodvor došao sa satom zakašnjenja, u 16 sati i 15 minuta 3. travnja te 1992.godine. Za njim je trebao stići i Olimpik Ekspres iz Sarajeva. I on je kasnio.
Sat vremena kasnije, mostarski kolodvor zatresla je eksplozija. Zatresla je cijeli grad. U 17 sati i 15 minuta, nekoliko stotina metara od kolodvora, na autobusnom stajalištu za Zalik, uz vojarnu Sjeverni logor, eksplodirala je cisterna.
Prizori su bili stravični.
U crvenoj škodi zabijenoj u ostala su tijela bez glava. Zida vojarne nije bilo, kao ni sredine stare austrougarske zgrade u njoj. Svi balkoni obližnjeg nebodera okrenuti vojarni srušili su se kao žiletom odsječeni. Kamenja, komada betona i željeza bilo je svuda naokolo.
U trenutku eksplozije cestom pored vojarne u crvenoj škodi prolazili su Milenko Marić i Mate Raič. Oba su poginula na licu mjesta. Ivan Kožul koji se vozio u Zastavi 128, a poginuo je od udara kamenja i dijelova vojarne.
U samoj vojarni poginuo je dočasnik JNA, a sedam vojnika je ranjeno.
Čime je cisterna bila napunjena ostala je tajna. Jedni su tvrdili da je bila puna goriva, minirana i ostavljena s postavljenim tajmerom, drugi eksplozivom i granatama, treći kako je na nju bačen dinamit iz vozila u pokretu.
Eksplozija 3. travnja otvorila je spiralu rata i razaranja u Mostaru.
Olimpik Ekspres nikada nije stigao na mostarski kolodvor. Putnici su iz Raštana, gdje se zatekao u trenutku ekplozije, pod vatrom iz Sjevernog logora, evakuirani u Mostar.
Iste noći grad su napustile obitelji i djelatnici JNA. Slijedila ih je većina srpskog puka.
Nekoliko dana kasnije, 7. travnja, general Momčilo Perišić počet će sustavna granatiranja mostarskih naselja. U napadima je ubijeno najviše civila, a porušeni su svi mostovi na Neretvi, osim Starog Mosta. Od tadašnjih 14 džamija, neoštećene su ostale samo dvije a zapaljeni su i uništeni crkva u Potocima i franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara...