Masakr koji je Titovu Jugoslaviju osudio na smrt

Bleiburška tragedija, Križni put ili jednostavno Bleiburg nazivi su koji se koriste za opis događaja koji se dogodili u svibnju 1945. godine, neposredno nakon sloma Trećeg Reicha i Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Riječ je o procesu masovne predaje vojnika, civila i političkih protivnika partizanskim postrojbama, a potom o njihovoj prisilnoj repatrijaciji i likvidaciji bez suđenja.

Kako je došlo do tragedije?

Početkom svibnja 1945. godine postalo je jasno da se Drugi svjetski rat u Europi približava kraju. Njemačka je kapitulirala 8. svibnja, a time je prestala postojati i NDH, čiji su se vodeći ljudi, uključujući poglavnika Antu Pavelića, dali u bijeg. U panici, brojni su vojnici i civili, većinom Hrvati, krenuli prema Austriji u nadi kako će se predati britanskoj vojsci, koja je u međuvremenu zaposjela dio austrijskog teritorija.

U tim kolonama našli su se ne samo pripadnici ustaške vojske i domobrana, već i slovenski domobrani, četnici, crnogorske formacije, ali i velik broj civila, uključujući žene i djecu. Bili su uvjereni kako će im zapadne savezničke snage, osobito Britanci, pružiti zaštitu pred partizanskom osvetom.

Temeljem dogovora iz jaltske konferencije iz veljače 1945., dogovoreno je kako će vojska koja je djelovala na određenom teritoriju imati pravo na procesuiranje zarobljenih vojnika tog područja. Budući su partizani smatrani službenim predstavnicima nove jugoslavenske vlasti i priznati kao savezničke snage, Britanci su odbili prihvatiti predaju zarobljenika kod mjesta Bleiburg i 15. svibnja 1945. godine predali ih partizanima.

Što se dogodilo na Bleiburškom polju?

Na samom Bleiburškom polju nisu dogodile masovne egzekucije. U okolici Bleiburga likvidiran je dio mještana, među njima i 15 žena iz Koruške, ali Bleiburg je bio mjesto predaje i početak prisilnog povratka u Jugoslaviju. Povjesničari poput Vladimira Geigera i Joze Tomasevicha naglašavaju kako je Bleiburg simboličko mjesto tragedije, ali ne i glavno stratište.

“U samom Bleiburgu nije bilo masovnih smaknuća, ondje se dogodio čin predaje i predaja oružja. Egzekucije su uslijedile na teritoriju tadašnje Jugoslavije”, pisoa je Vladimir Geiger.

Križni put – put bez povratka

Nakon predaje, deseci tisuća zarobljenih osoba upućeni su pješice ili vlakovima natrag kroz Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Taj prisilni marš, poznat kao Križni put, odvijao se u krajnje nehumanim uvjetima, uz učestale egzekucije, glad, bolesti i psihofizičko zlostavljanje.

Zarobljenici su razvrstavani, a mnogi su ubijani bez ikakvog pravnog procesa. Najveći broj egzekucija dogodio se u Sloveniji, na području Maribora, Celja, Kočevskog roga, Hude jame i drugih lokacija.

Gdje su se dogodile egzekucije?

Nakon 1990-ih, brojna su stratišta otkrivena, dokumentirana i istražena:

Najveća poznata stratišta nakon Bleiburga

Tezno, Maribor, Slovenija - preko 15.000 ubijenih, najveće poznato stratište, rov dug 1,3 km

Huda jama, Slovenija - preko 1.400 ubijenih čija su tijela zazidana u rudniku

Kočevski Rog, Slovenija - do 12.000 ubijenih mahom slovenskih domobrana i civila

Macelj, Hrvatska - preko 1.100 ubijenih, među njima i 21 svećenik

Celje i okolica, Slovenija - preko 4.000 ubijenih bačenih u višestruka stratišta i jame

Koliko je bilo žrtava?

Točan broj žrtava Bleiburga i Križnog puta nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Niti su sva stratišta otkrivena, niti postoji potpuna dokumentacija.

Različiti povjesničari navode različite procjene. Većina znanstvenih procjena kreće se između 45.000 i 70.000 žrtava, s time da su uključeni vojnici i civili različitih nacionalnosti, najviše Hrvati i Slovenci.

Zločin zbog kojeg je Jugoslavija od prvog dana bila osuđena na političku smrt

O događajima vezanima uz Bleiburg i Križni put u socijalističkoj Jugoslaviji desetljećima se nije smjelo javno govoriti, a svako spominjanje bilo je tretirano kao politički delikt. Time je žrtvama uskraćeno ne samo pravno, već i povijesno priznanje. Umjesto otvorenog suočavanja s vlastitom prošlošću, uslijedilo je sustavno potiskivanje, što je ostavilo duboke tragove u kolektivnom pamćenju naroda.

Takav pristup nije pridonio pomirenju, već je produbio nepovjerenje i nacionalne podjele. Jugoslavija je, u tom smislu, već u startu nosila unutarnju pukotinu, državu koja je nastala na pobjedi nad fašizmom, ali je i sama počinila teške zločine koje nije htjela priznati.

Bleiburg i Križni put tako su postali ne samo povijesni nego i simbolični toposi, koji i danas izazivaju rasprave, interpretacije i politizaciju, upravo zato što prava rasprava o njima dugo nije bila dopuštena.