Stota obljetnica Andrićeve doktorske disertacije

Prije ravno stotinu godina Ivo Andrić je na Filozofskom fakultetu u Grazu obranio doktorsku disertaciju "Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine". Andrić nije za života dopuštao da se disertacija objavi kao knjiga.

Prvi put je objavljena 1982. godine u Beogradu, dok je na hrvatski prevedena tek 2017. godine. Knjigu je objavio zagrebački izdavač AGM u prijevodu fra Pave Vujice, umirovljenog profesora njemačkog jezika s Franjevačke klasične gimnazije u Visokom.

Prve dvije rečenice

Već prve dvije rečenice disertacije po nekima su bile sporne: "Govorilo se da je osvajanjem Carigrada 'zadana rana europskoj civilizaciji'. Vjerojatno je malo zemalja koje su okrutnije i bolnije od Bosne osjetile taj udarac." Odnos prema "Razvoju duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine" iz određenih bosansko-muslimanskih krugova gotovo je identičan odnosu  prema Andrićevu književnom djelu. Doduše, Andrić je odbijanjem da se disertacija objavi izazvao kontraefekt, što je u određenoj mjeri i dovelo do negativne mistifikacije jednog potpuno benignog teksta.

Kada je riječ o ovoj knjizi treba poći od dvije činjenice: od razloga zbog kojega je nastala, te Andrićeva naknadnog odnosa prema njoj. Kada je 1923. godine Kraljevina SHS donijela "Zakon o činovnicima i ostalim državnim službenicima", po kojemu svi diplomatski službenici moraju imati završen fakultet, Ivo Andrić, koji je u to vrijeme bio u diplomatskoj službi, a budući da nije imao završen fakultet, privremeno je otpušten s posla. Stoga je nastavio studij na Filozofskom fakultetu u Grazu. Sustav studiranja u tadašnjoj Austriji omogućavao mu je da studij završi pisanjem doktorske disertacije. Tako je u roku od pola godine nastala njegova disertacija koju je obranio 1924.

Zamjerke "Razvoju duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine" gotovo su benigne u odnosu na zamjerke na neka druga Andrićeva djela, što se prije svega odnosi na romane "Na Drini ćuprija" i "Omerpaša Latas", te pripovijetku "Put Alije Đerzeleza". U antiandrićevskom pamfletu Muhsina Rizvića "Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu", Andrićevoj disertaciji posvećeno je tek 25 od ukupno 668 stranica studije, dok primjerice tekst o romanu "Na Drini ćuprija" zauzima 140 stranica, onaj o "Omerpaši Latasu" 100, a o "Đerzelezu" 25 stranica.

Islamizacija

Glavna Rizvićeva zamjerka odnosi se na način na koji je Andrić pisao o islamizaciji u Bosni i Hercegovini. Andrić na jednom mjestu piše: "Potpuno je neosnovano Truhelkino (Ćiro Truhelka, arheolog i povjesničar umjetnosti, op.a.) mišljenje da nema primjera ili dokaza prinudne konverzije." Andrić, također, na jednom mjestu procese islamizacije u Bosni i Hercegovini lakonski ilustrira stihovima iz "Gorskog vijenca" P.P. Njegoša.

Rizvić Andrićevo korištenje književnog teksta u historiografiji, što je u najmanju ruku sporno, ideologizira, navodeći kako se Andrić "spušta na razinu romantizma i hrišćanskog narodnog shvatanja i uklapa se po prvi put u srpsko­hrvatsku književnu osovinu nenaklonjenu islamu i Bošnjacima u potezu Njegoš - Jukić, koja će ostati okosnica i njegove književne ideologije." Bez obzira što je korištenje izraza "književna ideologija" u najmanju ruku sporno. Ovu metodologiju spominje i Tarik Haverić u svojoj knjizi "Kritika bosanskog uma", koji je za Rizvića  napisao kako "i u tekstu i u kontekstu traži elemente koji bi mogli potkrijepiti njegov već formirani sud."

U eseju "Izolacionizam i njegovo prevladavanje" iz 1980. godine, Ivan Lovrenović piše "kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda". U jednom drugom tekstu, Lovrenović spominje i suprotnost ovakvom, jednostranom načinu prikaza turske vladavine u BiH: "Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa."

Visoka i pučka kultura

Usprkos svim kritikama, Andrić se ipak kreće unutar Lovrenovićevih zadanih koordinata, ne odlazeći u krajnosti, što se za Rizvića ni uz najbolju volju ne bi moglo reći. Suprotan dojam može se steći zbog činjenice da je Andrić isključivo pisao o "visokoj kulturi" (Ivan Lovrenović), ne dotičući se pučke kulture, što se može pravdati vremenskim tjesnacem u kojem se našao.

Zanimljiv je način na koji Ivo Andrić u disertaciji opisuje prosvjetitelja fra Ivana Franju Jukića, kao čovjeka "revolucionarna, neobuzdana i oštra duha, a istodobno poduzetna i ustrajna u radu". "Kao neki apostolski poziv revnost ispunja cijelo njegovo biće za dobro svojega naroda. Duhovno nadaren, tjelesno snažan, bio je cijelo vrijeme svojega kratkog života uvijek vođen mišlju 'da izvede jednostavni puk iz mraka neznanja na svjetlo istine'. Da bi dostigao ovu svrhu, djeluje na različitim područjima s nejednakim uspjehom, ali uvijek s nekom revnošću i samozatajnošću koja nas ispunjava divljenjem", piše Andrić.

Drugi Rizvićev prigovor vezan je uz Andrićevo tumačenje adžami-oglana ("danak u krvi"), preko čega pokušava prikazati disertaciju kao ideološku šprancu za njegova književna djela. Andrić u svom tekstu prenosi jedan dio iz putopisa Bartolomeja Gergijevića o adžami-oglanu. Međutim, Rizvić niječe vjerodostojnost sličnih izvora, te taj dio smatra svojevrsnom ideološkom pripremom romana "Na Drini Ćuprija" koji započinje scenama odvođenja kršćanske djece u Carigrad.

Književna ideologija

"Sve što pripovjedački slijedi u Andrićevom stvaranju nakon 1924. godine samo je književno razvijanje ideologije njegove doktorske disertacije", završava Rizvić svoj esej o Andrićevoj doktorskoj disertaciji, ponovo se vraćajući pojmu "književna ideologija" u čemu se, čini mi se, krije i ključni nesporazum između Andrića i njegovih oponenata, koji je svodiv na vječitu spisateljsku dilemu o smislu pisanja. Zapravo je Rizvić u ovom slučaju pobornik "ždanovštine", po kojoj pisanje nužno mora biti u službi ideologije, vjere ili nacije, a jedini je Andrićev "grijeh", ako prihvatimo ovaj nakaradni argument, što on i Muhsin Rizvić nisu na istoj strani ideoloških barikada.

I neki drugi autori na sličan način ocjenjuju značaj "Razvoja duhovnog života", ne pridajući mu ideološke konstrukte, što ostavlja potpuno drugačiji dojam: Krešimir Nemec, primjerice, u predgovoru hrvatskog izdanja, kaže kako se Andrićeva disertacija može uzeti kao predtekst njegovim literarnim temama i motivima.

Osnovna primjedba Andrićevih mentora pri izradi disertacije odnosi se na "poricanje" bilo kakvog pozitivnog utjecaja islama kroz ovaj period. Njima u prilog govori i prostor koji je Ivo Andrić "namijenio" svakom od tri bosanskohercegovačka "otoka". "Duhovnom životu katoličkog puka" Andrić posvećuje 36 stranica, Pravoslavnoj crkvi 14, dok su "hibridnoj književnosti bosanskih muslimana" posvećene tek četiri stranice teksta. Moje je mišljenje da je Andrić, u oskudici s vremenom, naprosto pisao o onome što je najbolje poznavao, jer je za vrijeme internacije u Ovčarevu kod Travnika tijekom Prvog svjetskog rata istraživao arhive franjevačkog samostana u Gučoj Gori.

Zakašnjela dopuna

Percepcija Andrićeva "Razvoja duhovnog života" prije 90-ih bila je mnogo šira, odnosno nije se zadržala unutar akademsko-književnog kruga, već je na neki način "estradizirana", pretvorena u neku vrst općeg mjesta. U Beogradu je 2016. godine objavljena knjiga "Tito - Neispričano" Blaže Mandića, dugogodišnjeg Titova tajnika. Mandić u knjizi donosi detalje susreta i razgovora Tita sa brojnim svjetskim državnicima i umjetnicima. Jedan od tih razgovora je i onaj s Ivom Andrićem.

Na jednom mjestu u knjizi, Andrić govori Titu: "U mnogim zemljama, i dan-danas, na snazi su razna ograničenja. Velikih vezira u Turskoj bilo je iz redova Albanaca, Mađara, Srba, Hrvata, Crnogoraca. Tako visok položaj na Zapadu mogao je dobiti samo neko sa visokim porijeklom, pripadnik 'plave krvi' i slično. Ponavljam, u početku turski režim nije bio tako rđav. Samo, mi njega gledamo iz današnje perspekive.... Kao što rekoh, svaka okupacija je negativna. Ali, Turci su nešto i donijeli. Prenijeli su nam razne voćke, zanatstvo, iskustvo u građevinarstvu, gradili mostove. I da još jednom to kažem, kod Turaka je bilo nešto slično kao u Americi, bez obzira na razlike u vremenima i porecima: čovjek je mogao postati sve za što je imao sposobnosti."

Ove zanimljive rečenice, koje imaju svoje čvrsto uporište i u Andrićevu književnom djelu, možemo promatrati i kao neku vrstu zakašnjele dopune Andrićeve disertacije, iako za nešto slično nikada nije ni postojao valjani razlog. "Nesporazum" na relaciji Andrić i njegovi oponenti iz bosansko-muslimanskog kruga svodiv je na "strategiju nelegitimnog čitanja" (Nebojša Lujanović) koja se u konačnici pretvara u hajku.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.