Rat zastava

Tragični bilans jedanaestodnevnog izraelsko-palestinskog sukoba je 228 mrtvih na palestinskoj strani, od čega je najmanje šezdeset i troje djece, dok je u Izraelu poginulo 12 osoba, od toga dvoje djece. Obje strane su u tom besmislenom sukobu, Hamasovi palestinski militanti s jedne i vlada Benjamina Netanyahua s druge strane, zanemarili živote civila i djece, svodeći ih na kolateralnu štetu. Ovakav, nerazmjeran broj poginulih je prije svega rezultat izraelske vojne nadmoći i moćnog obrambenog raketnog štita koje je presreo većinu raketa lansiranih iz Gaze na ciljeve unutar Izraela.

Brojni analitičari upućeni u tamošnja zbivanja navode kako su obje suprotstavljene strane iz tog sukoba politički profitirale i da tu treba tražiti njegove uzroke. Natanyahuu to odgovara iz razloga što sukobom pokušava produljiti svoju vlast, i koji bi u slučaju da oporba formira novu izraelsku vladu, što se u jednom trenutku prije izbijanja sukoba činilo izglednim, završio u zatvoru zbog pravomoćne sudske presude. S druge strane, Hamasu nikako nije išlo u prilog da dio te nove koalicije bude i stranka koja predstavlja Palestince koji žive u Izraelu, čime bi Hamas bitno izgubio na utjecaju među Palestincima.

Etgar Keret, jedan od najpoznatijih suvremenih izraelskih pisaca, napisao je tekst koji su prenijeli brojni svjetski mediji, a u kojem piše o aktualnoj situaciji u Izraelu. On taj sukob vidi samo kao jedan u nizu sličnih:

"I opet su stotine raketa ispaljene na izraelske gradove, i opet je gnjevni vojni analitičar Kanala 12 u studiju zahtijevao reakciju onesposobljavanja. I opet su uplašeni građani objašnjavali dopisniku s terena da ovaj put moramo na njih udariti svim raspoloživim sredstvima i završiti stvar, kao da se događa nešto nesvakidašnje, što se pojavilo niotkuda i sve nas iznenadilo. Prema izvještajima, ovo je tako jedinstvena i neočekivana pojava da je čak ni naša hvaljena vojna obavještajna služba nije mogla predvidjeti niti nas na nju upozoriti, kao da se ne radi o nečemu što već nismo tri puta proživjeli tokom prethodnih vojnih operacija u Gazi i vjerojatno ćemo opet proživjeti za godinu ili dvije."

Za otpočinjanje ovog posljednjeg sukoba, Keret optužuje fanatizam i tvrdoglavost s obje strane, pogotovo onaj koji dolazi s njegove, izraelske strane: "Shimon Riklin, desničarski novinar i medijska ličnost, na Twitteru je objavio da bi 'u normalnoj zemlji, polovica Gaze već bi bila u plamenu'. (...) U normalnoj zemlji ministar javne sigurnosti Amir Ohana ne bi inzistirao na promjeni statusa granica istočnog Jeruzalema kako bi se blokirale stepenice Vrata Damaska usred Ramazana. U normalnoj zemlji izraelska policija umjerenije bi reagirala na nemire, kao što je činila u prošlosti, te ne bi bacala ručne granate na džamiju Al-Aqsa, čije će eksplozije odjeknuti širom svijeta."

I jedan drugi, nedavno preminuli izraelski pisac Amos Oz, koji je dosta pisao o tome, korijene izraelsko-palestinskog sukoba i njegovu dugovječnost vidi u fanatizmu s obje strane, jer je, po njemu, fanatizam u najvećoj mjeri odredio taj višedesetljetni sukob, i koji stoga stoji u temelju svih stereotipa o tom svijetu, s kojima mi s druge strane vrlo rado površno i neupućeno baratamo. Po Ozu, fanatizam je univerzalna kategorija, i nije "svojina" samo jedne strane, te tvrdi kako je pogrešna današnja percepcija fanatizma koji se automatski povezuje s radikalnim islamom. "Fanatizam je mnogo drevniji od islama. Stariji je i od kršćanstva i judaizma. Starije je od svake nam poznate ideologije. On je nepromjenjiva srž ljudske prirode, 'nevaljao gen'..."

Dakle, fanatizam je neka vrsta antropološke "tvorničke pogreške", svodive na onaj drevni prizor oličen u sukobu dva jarca na brvnu iznad duboke provalije, u kojemu nema niti može biti pobjednika, već samo i isključivo poraženih. Na Bliskom istoku, dakle, sukobila su se dva nepomirljiva "nevaljala gena" kojima vlastite žrtve služe tek kao političko gorivo. I u tome se ogleda najveća tragedija tih prostora.

Izraelsko-palestinski sukob imao je i svoju bosanskohercegovačku dimenziju, koji se u najvećoj mjeri sveo na sukob na relaciji Banja Luka - Sarajevo, a sastojao se od onog idiotskog projiciranja zastava na javne objekte u tim gradovima. U Banja Luci je, tako, projicirana izraelska zastava, a u Sarajevu palestinska. Lako je tuđom onom stvari gloginje mlatiti, kaže stara narodna poslovica. To bizarno mlaćenje gloginja postalo je neka vrsta uvjetovanog refleksa u Bosni i Hercegovini.

Mogu li naši političari progovoriti o drugima, a da pritom ne vide vlastitu sliku u zrcalu? Jer ne treba smetnuti s uma da iza tih suludih projekcija stoji politička odluka koja prije svega polazi od sebe, jer empatija prema žrtvama ne može, niti smije biti partikularna. To je u principu definitivni poraz svake ljudskosti.

A u našem slučaju, na žalost, upravo je o tome riječ: niti je Hrvatima i Srbima stalo do Židova, niti Bošnjacima do Palestinaca. Taj sukob poslužio je tome da se arhetipskog neprijatelja usput barne u rebra, i da se, kako to zamišljaju vrli provincijski geopolitičari, napravi nešto dobro za "našu stvar".

Srbi, kao, jedini razumiju kroz što prolaze Izraelci dok se "očajnički brane" od "pobješnjelih islamista", a Bošnjaci, s druge strane, teror višestruko nadmoćnijeg Izraela i broj ubijenih u Gazi vide kao idealnu priliku za pumpanje vlastitog autoviktimizacijskog diskursa.

Međutim, ovaj bizarni rašomon ima i svoju pozitivnu iznimku, a radi se o reakciji mostarskog gradonačelnika Marija Kordića koji je odbio zahtjeve za osvjetljavanje dvaju objekata u Mostaru palestinskim ili izraelskim zastavama. Radi se o Starom mosta i Domu Herceg Stjepan Kosača.

"Ako se ne želimo svrstavati na bilo čiju stranu u sukobima, ne znači da nemamo empatiju prema svim žrtvama u bilo kojem sukobu. Upravo suprotno, suosjećamo sa svim žrtvama i naša je želja da svi ratni i svaki drugi sukobi prestanu", izjavio je tom prilikom Kordić.

Gesta Marija Kordića je prije svega pragmatična, u najpozitivnijem značenju te riječi. Kordić ne želi koristiti tuđu nesreću za prikupljanje jeftinih političkih bodova, svjestan da bi to dovelo do unutarnjeg konflikta u gradu, što nije slučaj s Banjom Lukom i Sarajevom, jer je i maloj djeci jasno da bi u dva različita dijela Mostara bile projicirane dvije različite zastave, kao čin besmislenog uzajamnog dosipanja soli na ranu.

Mlatitelji gloginja, svjesno ili nesvjesno, svojim "inicijativama" prizivaju zapravo tragediju kataklizmičkih razmjera. Pogotovo se to odnosi na tretman, odnosno prebrojavanje žrtava, i to onih brojnijih,  palestinskih, a pogotovo stoga što je među njima, na žalost, i veliki broj djece. Jesu li se "palestinski dušobrižnici" ikada zapitali što bi se dogodilo da kojim slučajem Izrael nema tako učinkovit raketni štit, koji uspješno neutralizira više od 90 posto raketa ispaljenih iz Gaze, što je mokri san svih sarajevskih "palestinskih dušobrižnika"? Bi li "ravnoteža žrtava" donijela toliko željeni mir na tim prostorima? Ne bi, naravno, jer se ne bi ni dogodila, jer bi u tom slučaju izraelska odmazda, zahvaljujući desničarima u toj zemlji i izraelskoj vojnoj nadmoći, vjerojatno bila strašna i krajnje neselektivna. Do čega bi to dovelo, to nitko ne zna.

Prizivaju li naši morbidni mlatitelji gloginja podsvjesno sličan scenarij? Scenarij u kojemu je na djelu jedan karakterističan "nevaljali ljudski gen" tipičan za ove prostore, a koji je preuveličavanje vlastitih žrtava pretvorio u jedinu političku strategiju, i kojima su žrtve isključivo, i ništa drugo, bizarno političko gorivo, što je karakteristika nedoraslih politika, identično kao u izraelsko-palestinskom slučaju.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.