Dim u lice

Vlada Federacije BiH uputila je ovih dana u parlamentarnu proceduru prijedlog Zakona o kontroli i ograničenoj upotrebi duhana u kojemu se predlaže zabrana pušenja u zatvorenom prostoru. Prema najavi, ovaj zakon bi se naći pred zastupnicima Parlamenta FBiH na sjednici koja bi se trebala održati 26. svibnja. Usput, bit će zanimljivo vidjeti hoće li stranački poslušnici koji su pušači, a hoće, u što sam uvjeren, licemjerno podržati ovaj zakon.

Ova informacija postala je kratkotrajna senzacija koja je na određeno vrijeme bacila u zapećak sve one "teške teme" kojima se bosanskohercegovačka javnost bavila u proteklom periodu, od "slovenskog non-papera" pa do famozne "antidodig" koalicije predvođeno nečim što se zove "Bh blok".

Prvi put su gledatelji informativnih emisija, u ne znam koliko proteklih godina, da budem malo ciničan, morali gledati na traci imena osoba koje su televizijski novinari intervjuirali po ulicama bosanskohercegovačkih gradova, da bi eventualno, ukoliko ih to zanima, a u Bosni i Hercegovini se nešto slično pretvorilo u uvjetovani refleks, dokučili tko je koje nacionalnosti. Dosada su to mogli, a da ni ne pogledaju u ekran, jer čim netko progovori, vi ste nepogrešivo mogli zaključiti kojem narodu pripada, s malom mogućnošću pogreške, u domeni statističke greške.

Međutim, vrlo lako ste iz tih anketa mogli prepoznati tko je pušač, a tko nepušač. Nepušači su, naravno, s oduševljenjem pristali na novu rundu ponižavanja svojih donekle "drugačijih sugrađana". Doduše, postoje i drugačiji "nepušači". Možete čak i od zakletih nepušača ponekad čuti kako im se sve više gadi ova globalna antipušačka histerija.

Prema podacima koje su iznijeli neki sugovornici u televizijskim prilozima, u Bosni i Hercegovini je udio pušača među odraslom populacijom iznimno visok, oko 40 posto, što je ogroman politički potencijal, a ujedno, po sociolozima, i indikator siromaštva i zapuštenosti jednog društva. Meni uistinu čudi kako nitko dosada nije od ovog pitanja pokušao stvoriti političku priču. To bi bila, da budem ironičan, jedina istinska multietnička inicijativa u zemlji.

Predloženim zakonskim rješenjem uvodi se potpuna zabrana pušenja duhana i duhanskih prerađevina, uključujući elektronske cigarete i bezdimne duhanske proizvode, u svim javnim zatvorenim objektima. Također, zakonom se zabranjuje promet duhanskih proizvoda koji sadrže razne vrste aditiva koji stvaraju dojam da je duhanski proizvod manje opasan, kao i proizvoda koji sadrže aromu.

Za nepridržavanje mjera predviđenih ovim zakonom predviđene su visoke kazne. Kaznom do 5.000 KM bit će kažnjeno pravno lice koje u svojim objektima ne zabrani upotrebu duhana, dok će fizička lica biti kažnjena novčanom kaznom od 100 KM.

"U slučaju da lice ne poštuje zabranu pušenja, vlasnik, odnosno korisnik prostora ili mjesta u kojem je pušenje zabranjeno dužan je lice: a) opomenuti; b) uskratiti uslugu; c) zatražiti od lica da napusti prostor", kaže se u jednom stavku spomenutog zakona. Ukoliko lice ne ispuni ove zahtjeve, vlasnik lokala je dužan pozvati nadležne organe.

Od predlagača ovog zakona čuli smo licemjerna obrazloženja, po kojima je, je li, njima na prvom mjestu zdravlje građana. Vjerujete li političkoj garnituri, koja je nabavila nefunkcionalne respiratore, da u ovom slučaju želi zaštiti vaše zdravlje? Odgovor je suvišan: cilj definitivno nije zdravlje građana, već se radi, rekao bih, o još jednom haraču u vidu kazni, kao što je to bio slučaj s kaznama za vrijeme pandemijskog lockdowna, koje su u jednom trenutku postale same sebi svrha, odnosno sredstvo za punjenje proračuna.

Sada se može postaviti pitanje sječe li vlada ovim zakonom granu na kojoj sjedi, jer će njime prvenstveno biti pogođena najvitalnija industrija u zemlji, a to je bez sumnje ugostiteljstvo. Hoće li se federalna vlada dovesti pred zid, kao što je to napravila konstantnim podizanjem cijena cigareta duhanskih proizvoda proteklih godina? Tu se dogodio paradoks: u jednom je trenutku, bez obzira na veće cijene, prihod od prometa duhanskih proizvoda počeo padati, jer je crno tržište iz dana u dan jačalo.

Zbog čega, pitate se, vlast u potpunosti ne zabrani promet duhanskih proizvoda, ako joj je već toliko stalo do zdravlja njenih građana? Sličan eksperiment već je jednom iskušan u SAD-u, kada je 20-ih zabranjena prodaja i promet alkoholnih pića. Do čega je to dovelo, znamo svi.

Međutim, nešto slično se na ovim prostorima događa s duhanskim proizvodima: porastom cijena cigareta, kojim nesposobne političke elite krpaju državni proračun po principu Superhika iz Alana Forda (uzimaj siromašnima da bi dijelio bogatašima), otvorio se prostor unosnoj ilegalnoj prodaji duhana i švercanih cigareta te formiranju kriminalnih skupina i stvaranje "poslovnih carstava" izraslih na "dimu", dok vlada ostaje bez svoga dijela kolača.

Koliko su vladajuće elite izgubile kompas, pljujući ruku koja ih hrane, na najbolji način pokazuje slučaj iz SAD-a, iz 2017. godine, kada je tadašnji njujorški gradonačelnik Bill de Blasio, tokom jedne antipušačke kampanje, pravdajući enormno poskupljenje cigareta, s 9 na 13 dolara, decidirano poručio pušačima: "Danas vam šaljemo jasnu poruku, niste dobrodošli u naš grad."

Koliko je to licemjerno, ako se zna da je tada po nekim procjenama u New Yorku živjelo oko 900.000 pušača. Sada malo jednostavne matematike: ako svaki od tih pušača puši u prosjeku jednu kutiju cigareta dnevno, ukupni dnevni promet duhanskih proizvoda u gradu iznosi je gotovo 12 milijuna dolara, od kojeg lavovski dio ide u državni, odnosno gradski budžet. Na godišnjoj razini riječ je o ukupnom prometu od 4,4 milijarde dolara.

Treba imati na umu da je logika vladajućih ista, od New Yorka do Sarajeva, od Mostara do Banje Luke. Ako s jedne strane imate "brigu o zdravlju pušača", a s druge "prljave" milijune izbijene iz džepa jedne prezrene skupine, što mislite koji će "argument" prevagnuti?

Jedina prednost građana Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije BiH u odnosu na razvijene zemlje, je u tome što pušači još uvijek, vjerojatno zbog svoje brojnosti, nisu pretvoreni u prezrenu i demoniziranu skupinu, kao što je to slučaj u zapadnom svijetu.

Dokle licemjerje tamo ide, uvjerio sam se prije nekih desetak godina na vlastitoj koži. Bio sam u Rotterdamu i odsjeo sam u jednom luksuznom hotelu na periferiji grada. U hotelu je bilo zabranjeno pušenje, a po stropovima sobe bili su načičkani senzori za dim. "Cijena" ispušene cigarete u sobi hotela bila je oko 500 eura, u što je uključen dolazak vatrogasaca, bez obzira na to što osoblje hotela na vrijeme obavijestite kako nema opasnosti od požara.

Međutim, ni to nije sve: samo je jedna prostorija u hotelu, u prizemlju, bila namijenjena pušačima. Radilo se o neurednoj i mračnoj rupi, s poderanim sjedištima na stolicama, dok je daljinski upravljač televizora bio neispravan. Sve je bilo svjesno podešeno tako da se ljudi ponize. Promatrao sam lica ljudi koji su ulazili unutra zapaliti. Prvo se javi nevjerica, što je apsolutno logično, jer jednim korakom iz hotela s četiri ili pet zvjezdica zakoračite u cvjećarnicu iz Alana Forda. Zatim ironično smješkanje i vrćenje glavom, te obvezno pozdravljanje među ljudima koje se prvi put vide u životu, jer smo tim susretom u toj mračnoj rupi postali neka vrsta poznanika, tj. prezrenih zavjerenika, što je tipičan simptom supkulturnog povezivanja.

Kako najlakše prepoznati lošu i nesposobnu vlast? Po tome što su joj u svakom trenutku potrebni dežurni neprijatelji. Na Zapadu su to već dulje vrijeme pušači. Aktualno licemjerje, poput onoga De Blasiova, koji sotonizira pušače navodnim kritikama duhanske industrije koja jedina uz nezajažljive gutače budžeta enormno zarađuje na prometu duhanskim proizvodima, postalo je norma nove vrste političke korektnosti čija se osnovna karakteristika ogleda u tome kako "neprijateljima" možete oderati kožu s leđa, a pritom biti sigurni da ćete naići isključivo na odobravanje.

Zanimljivo je kako "sukob" na relaciji pušači-nepušači nekada nije postojao, sve dok vladajućima nisu zinule rupe u proračunu i kada im je ponestalo kostiju koje će bacati među svijet. Kao dobar primjer su dva kultna filma o "pušenju", da ih tako nazovem, koji su podjednako omiljeni i među "filmofilima nepušačima", a koja supotpisuju redatelj Wayne Wang i američki književnik Paul Auster. Riječ je o filmovima "Dim" i "Dim u lice". Oba su snimljena 1995. godine, s Harveyjem Keitelom u glavnoj ulozi, koji glumi Auggieja, nezaboravnog prodavača cigareta. Danas slični filmovi nisu mogući, što na jedan posredan način govori o vremenu u kojem živimo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.