Film i kultura sjećanja

Prije dva dana u losanđeleskom Dolby Theatreu održan je 93. po redu ceremonijal dodjele filmskih nagrada Oscar. Kao što je, vjerujem, svima već poznato, Oscara za najbolji strani film nije osvojila Jasmila Žbanić sa svojim ostvarenjem "Quo vadis, Aida?", koji je bio nominiran među pet najboljih filmova.

Međutim, ovakav rasplet situacije nipošto ne treba shvatiti kao poraz, iako će, vjerujem, određeni krugovi likovati zbog toga, pogotovo zbog načina na koji se ovdje doživljava film, otprilike kao nogomet, gdje je tuđa pobjeda uvijek (i bezuvjetno) "naš poraz". Ovom filmu, ako prihvatimo sličnu analogiju, treba se radovati kao pobjedama Novaka Đokovića ili uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije.

Sasvim očekivano

Sama nominacija za Oscara je velika stvar. Jedna kinematografija, koja je bila velika i u okvirima europske kinematografije, mislim tu na kinematografiju bivše Jugoslavije, koja je dala cijeli niz nezaboravnih filmskih ostvarenja, u svojoj je povijesti imala samo jednu nominaciju za Oscara, a radilo se o filmu "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića.

Ili jedan drugi, još bolji primjer: velika poljska kinematografija koja je dala cijeli niz svjetski poznatih redateljskih imena, svog prvog Oscara osvojila je 2014. godine s filmom "Ida" Pawela Pawlikovskog. Jedan, po mojemu mišljenju, od pet najboljih filmova koji su ikada snimljeni, a koji nije dobio Oscara i pripada poljskoj kinematografiji, je "Kratki film o ubijanju" Krzysztofa Kieslowskog.

Pobijedio je, sasvim očekivano, danski redatelj Thomas Vinterberg s filmom "Još jedna runda". Dogodilo se nešto slično kao i prethodne godine, kada je među pet najboljih filmova bio nominiran i makedonski pseudodokumentarac "Zemlja meda", kada je pobijedio izraziti favorit, južnokorejski film "Parazit" Bong Joon-hoa.

Sve je ukazivalo na to, pa i dva najvažnija indikatora, koji u većini slučajeva s gotovo stopostotnom preciznošću predviđaju dobitnike Oscara u pojedinim kategorijama: nagrada Zlatni globus, te nagrada BAFTA Britanske filmske akademije. Obje nagrade za najbolji strani film na ovim manifestacijama ove je godine osvojio Vinterbergov film.

Aida i Dara

Film "Još jedna runda" pitka je i nevjerojatno dobro režirana komedija s elementima nenametljive tragike, koja govori i o uzaludnoj ljudskoj borbi protiv starenja. Govori o skupini nastavnika iz jedne srednje škole koji eksperimentiraju s alkoholom prema tezama nekakvog finskog sociologa koji u jednom svom "znanstvenom radu" tvrdi da je prirodno ljudsko stanje imati 0,5 promila alkohola u krvi. Naravno, eksperiment se otima kontroli, i cijeli film u završnim scenama gubi elemente komedije i pretvara se u neku vrstu crnohumorne groteske.

Vinterbergov film je imao dva ključna aduta, koji su odnijeli prevagu: radi se o glavnom glumcu, karizmatičnom Madsu Mikkelsenu, koji je također bio u nominiran za najboljeg glumca, ali i tragičnoj priči koja se odvijala u njegovoj pozadini, što kod širokog glasačkog tijela poput Američke filmske akademije ima svoju težinu.

Radi se o obiteljskoj tragediji, kada je četiri dana prije snimanja filma u bizarnoj prometnoj nesreći poginula redateljeva 19-godišnja kćer Ida koja je trebala i glumiti u njemu. Ida je poginula u prometnoj nesreći kada se u automobil koji je vozila njena majka zabio pijani vozač koji je tokom vožnje tipkao na mobitel.

Svojevremeno sam za jedan zagrebački tjednik (Express) pisao o filmu Jasmile Žbanić, uspoređujući ga s filmom Predraga Antonijevića "Dara iz Jasenovca", koji je ove godine bio srpski kandidat za Oscara za najbolji strani film. Na faktografskoj razini, Antonijevićevu filmu se nema što prigovoriti osim nekih dnevno-političkih detalja koje je unio u njega mimo povijesne faktografije: nitko ne može osporiti da su se u Jasenovcu događala brutalna, sadistička ubojstvo kakva on prikazuje u svom filmu. Međutim, postavlja se pitanje što to znači u kontekstu filma, kao umjetničke forme.

"Kad uz 'Daru iz Jasenovca' ne bi postojao i suvremeni kontekst, bila bi to još samo jedna drama o holokaustu koja koristi nasilje slično kao i, primjerice, filmovi o serijskim ubojicama. Ali pozadinu toga ne možemo zanemariti te se u ovom slučaju način na koji srpski nacionalisti koriste Jasenovac kao bojni poklič pretvara u propagandu", napisao je za Antonijevićev film jedan američki filmski kritičar.

Politizacija

Jasmila Žbanić je, također, u svom filmu faktografski precizna, gotovo na razini dokumentarističkog prikaza. Pogotovo fascinira način na koji je prikazala generala Ratka Mladića. Da ga je prikazala kao sadistu, na način na koji je Antonijević prikazao jasenovačke dželate, nitko tu ne bi imao što prigovoriti. Međutim, ona ga je prikazala suho i šturo, oslanjajući se prvenstveno na dostupne arhivske snimke.

U filmu je čak iskorištena i ona arhivska snimka, koja je postala i neka vrsta simbola srebreničke tragedije, snimka dječaka koji, dok razgovara s Ratkom Mladićem, na rukama drži bijelog zeca, snimka koja je mene uvijek podsjećala na potresnu snimku djevojčice iz vukovarske prognaničke kolone.

Tu dolazimo do suštinske razlike između ova dva filma: film Jasmile Žbanić niti jednog trenutka ne upada u jeftinu politizaciju, niti će bilo koja politika, tu prvenstveno mislim na bošnjačku, moći koristiti ovaj film u bilo kakve politikantske svrhe. Ukratko, nitko dobronamjeran, niti u Srbiji, a niti u Republici Srpskoj, u ovom filmu ne bi trebao prepoznati bilo kakvu propagandu. A to je na ovim prostorima, kada je riječ o sličnim filmovima, daleko najteže postići. I to je najveća vrijednost filma "Quo vadis, Aida?", uz sve ono što sličan filmski postupak implicira, a tu se prije svega radi o njegovanju pozitivne "kulture sjećanja".

Jasmila Žbanić je kolektivnu tragediju prikazala kao antičku tragediju njene glavne junakinje, Aide. Kod nje je, dakle, u prvom planu, za razliku od Predraga Antonijevića, isključivo žrtva, nešto slično kao u filmskom remek-djelu "Saulov sin" mađarskog redatelja Laszla Nemesa koji je 2016. godine osvojio Oscara za najbolji strani film.

Kolektivna tragedija

Glavni lik Nemesova filma je Saul Ausländer, židovsko-mađarski zatvorenik u Auschwitzu. Radnja filma odvija se u listopadu 1944. godine. On je pripadnik Sonderkommanda, skupine zatvorenika koji su bili prisiljeni raditi za logorsku upravu.

Saulov posao je prikupljanje dragocjenosti s odjeće logoraša ubijenih u plinskim komorama i ribanje podova komore prije nego što sljedeća skupina logoraša stigne u nju. Među mrtvima, jedne prilike, Saul ugleda dječaka koji je još uvijek živ i koji ubrzo nakon toga umre. Saul čini sve, riskirajući život, da dječaka sahrani po židovskom obredu, kao svojevrsni čin iskupljenja.

Dakle, kod Nemesa je, kao i kod Jasmile Žbanić, žrtva u prvom planu, osim što su oboje ovih redatelja to napravili na potpuno drugačiji način, s tim da se dobije identičan efekt: Jasmila Žbanić na razini priče, a Nemesz jedinstvenim filmskim postupkom - fotografijom.

Cijeli Nemesov film odvija se u prvom planu, u krupnih kadrovima, dok je pozadina zamagljena do neprepoznatljivosti. Gomile mrtvih tijela u njegovu filmu su amorfna i neprepoznatljiva masa. Zanimljivo je da se Nemes ovim postupkom poslužio iz produkcijskih razloga, da bitno smanji cijenu filma, a što će, da bi paradoks bio veći, definitivno ostati upisano kao antologijski primjer inovativnog korištenja filmskih postupaka.

Bilo bi lijepo, kada je riječ o ovim prostorima, vidjeti film sličan onom Jasmile Žbanić ili Laszla Nemesa, i to, da nabrojim samo neke neuralgične točke iz ovdašnjih kolektivnih memorija, o Vukovaru, Jasenovcu, Omarskoj, pa i o Bleiburgu, svim tim povijesnim mjestima koja i danas, desetljećima nakon što su se dogodila, kontaminiraju nacionalne "kulture sjećanja", antagonizirajući ih do besmisla.

Jasmila Žbanić je svojim filmom pokazala da je svaka kolektivna tragedija samo i isključivo matematički zbroj pojedinačnih ljudskih tragedija, i da njena filmska Aida uvjerljivo predstavlja sve srebreničke majke.   

Velika je šteta za sve nas s ovih prostora što film Jasmile Žbanić nije osvojio Oscara, ako ništa a ono stoga jer bi to bio poticaj svima drugima, tu prvenstveno mislim na hrvatske i srpske redatelje, da se na sličan način pozabave s vlastitim mitologijama.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.