Rat - Usta koja proždiru nacije

 Carevi su gladni zemlje i njihovi su vojnici usta koja proždiru nacije.

Rat je kao babica: iz dubine svijeta porađa neki drugi svijet. Ne radi to zbog ljutnje ili nekog drugog osjećaja. To mu je posao: uranja ruke u Vrijeme s ohološću ribe koja misli da je ona ta koja porađa more.

Mia Couto, Žene od pepela

Već duži niz godina kod nas traje određena mrzovolja oko ratne proze, pogotovo u Hrvatskoj. Kada sam početkom 2000-ih objavio svoja prva dva, ratna, romana, "Kad magle stanu" i "Živi i mrtvi", u brojnim intervjuima koje sam u to vrijeme davao, neizostavno je bilo pitanje kada ću prestati pisati o ratu, iako je od rata bilo proteklo tek sedam-osam godina.

(Ta mrzovolja može se osjetiti i prema "tuđim ratovima". Početkom ruske agresije na Ukrajinu, u Hrvatskoj se za kratko pojavilo više knjiga ukrajinskih pisaca koje su progovarale o ratu u toj zemlji. Međutim, taj početni entuzijazam brzo je splasnuo.)

Opsesivna tema

U jednoj od priča iz debitantske zbirke priča "Pod pritiskom" Faruka Šehića postoji sljedeća rečenica, koja progovara ponešto i o tom fenomenu: "O, vi, koji ste preživjeli rat, ostavite svaku nadu da ćete iz njega ikada izići." Ono što je nekome možda suvišno i nepotrebno, drugima je opsesivna tema kojoj se uvijek iznova vraćaju, bez obzira na književne trendove, po čemu je žanr ratne proze jedinstven.

Kada je riječ o ratnoj prozi, uvijek treba imati u vidu dvije stvari. Najprije vrijeme kada je objavljeno pojedino književno djelo, je li ono nastalo odmah nakon rata ili je riječ o prozi koja je napisana "hladne glave", s određenim vremenskim odmakom. Čest je slučaj, kada je prozno djelo ovog tipa objavljeno brzo nakon događaja koji opisuje, da je u njemu vidljiva određena ostrašćenost, odnosno višak emocija koji nerijetko pređe u patetiku, počesto s natruhama ideološkog ili nacionalnog, pri čemu se gubi autorska objektivnost, što je za ovaj tip proze od iznimne važnosti.

Zatomiti vlastitu subjektivnost možda je najteža zadaća za jednog pisca koji piše o "našim ratovima". A općenito, umijeće ratne proze sastoji se u dilemi na koji način u književnost prenijeti one događaje, stvarne i autentične, koji po svom apsurdu nadilaze književnost, kao što to stvarnost počesto čini, i uvjeriti čitatelja u "stvarnost" svijeta koji opisujete, što nije značajka samo ratne proze, već književnosti u cjelini, iako nešto slično u ratu mnogo više dolazi do izražaja.

Autorska pozicija

Druga stvar, koja je možda još važnija, odnosi se na autorsku poziciju, odnosno jesu li pojedina djela nastajala na osnovu vlastitog iskustva, a povijest književnosti pokazuje da je upravo ovaj tip proze dao najveća i najsnažnija djela. Tu je, zatim, proza koja je nastala na osnovu svjedočenja, zatim proza nastala kombinacijom ova dva modela, autorskim uvidom i pripovijedanjem iz "druge ruke", te konačno proza koja je plod čiste fikcije.

Ratnu književnost, zbog čega se uostalom toliko i pisalo o njoj, moguće je dovesti u izravnu vezu s literarnim korpusom logorologije, autohtonog žanra europskog dvadesetog stoljeća, kao primjer egzistencijalne ljudske drame "izvedbeno" smještene u ekstremne prostore. Sva velika književna djela koja tematiziraju rat, barem ona koja su meni važna, nastala su na osnovu vlastitog doživljaja rata: od djela nastalih na ovim prostorima, poput "Gluvog baruta" Branka Čopića ili "Hrvatskog boga Marsa" Miroslava Krleže, pa do klasika svjetske književnosti poput "Kome zvono zvoni" Ernesta Hemingwaja, "Klanice pet" Kurta Vonneguta ili "Golih i mrtvih" Normana Mailera.

Roman "Dobrostive" francuskog pisca Jonathanna Littela, koji je nedavno preveden na hrvatski, nastao je na osnovu višegodišnjeg istraživačkog rada o Drugom svjetskom ratu. Već sada brojni kritičari proglašavaju ovo djelo najboljim romanom nastalim u novom mileniju, uspoređujući ga s Tolstojevim "Ratom i mirom". Dakle, činjenica kako je roman nastao osamdesetak godina nakon Drugog svjetskog rata, koji je napisao pisac rođen 1967. godine, jedna od najvažnijih knjiga u novom mileniju, na najbolji način pokazuje kako je ovdašnja mrzovolja spram ratne proze površna i glupa, jer je svaka ratna knjiga u određenom dijelu i priča i o sadašnjosti, odnosno priča o dubokoj ljudskoj patologiji, o Gazi u Ukrajini istovremeno.

Boginje osvete i prokletstva

Knjiga je izvorno objavljena 2006. godine i nije mi jasno zbog čega nije ranije prevedena na hrvatski. (Glavni razlog je, možda, to što se radi o opsežnom romanu od preko 900 stranica.) Zanimljiv je podatak da je Littel od 1994. do 2001. godine radio za međunarodnu humanitarnu organizaciju "Action Against Hunger"  u Bosni i Hercegovini, Čečeniji, gdje je bio i ranjen, Moskvi, Demokratskoj Republici Kongu, na Kavkazu, u Sijera Leoneu, u Afganistanu, i da je zasigurno nešto od vlastitih iskustava unio u svoj roman, koji je preveden na više od trideset svjetskih jezika. Autor je više romana, a tekstove o ratnim sukobima u Gruziji, Kongu, Južnom Sudanu i Siriji objavljivao je u najuglednijim svjetskim časopisima. Kao profesionalni pisac živi i radi u Španjolskoj.

Roman je naslovljen po Erinijama, boginjama osvete i prokletstva u starogrčkoj mitologiji, koje stanuju u podzemlju. Od 480. pr. Kr. u jednom kultu Erinije se nazivaju Eumenidama, milostivim, dobrostivima. (U Srbiji je ovaj roman objavljen prije dvije godine pod naslovom "Eumenide".) Glavni junak romana je bivši časnik SS-a Maximilien Aue, koji desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata živi pod lažnim imenom na sjeveru Francuske, gdje uspješno vodi tvornicu čipke. "Dobrostive" su neka vrsta fiktivnih memoara Maximiliena Auea, koji je rođen u Alsaceu od oca Nijemca i majke Francuskinje. "Masovni ubojice gotovo uvijek su šutljivi. Ja sam jednoga htio natjerati da progovori", kaže Aue na početku romana, misleći na sebe.

Aue je sudionik i "svjedok" najmračnijih trenutaka novije svjetske povijesti: od poprišta masovnih smaknuća Židova, Poljaka, Ukrajinaca, Rusa, pa do staljingradskog pakla, Auschwitza, opisujući do u najsitnije detalje krvnike i žrtve, ispisujući zastrašujući i autentični portret Hitlerova Trećeg Reicha. Aue je intelektualac dobro upućen u književnost, filozofiju i glazbu, a uz to je uvjereni nacionalsocijalist, koji je u SS ušao sredinom tridesetih, kao mladi doktor prava.

Početak i kraj svega

SS-ovim postrojbama se uoči rata priključio da izbjegne kazneni progon zbog svojih homoseksualnih poriva. "Nema Boga", kaže Aueu jedan viši SS-ovac uoči Hitlerova napada na Sovjetski Savez. "Ima samo Adolfa Hitlera, našeg Fuhrera i nepobjedive sile njemačkog Reicha. Okupljamo najbrojniju vojsku u povijesti čovječanstva. Zgazit ćemo ih u nekoliko tjedana."

Svoj prvi susret s masovnim pokoljima, Aue detaljno opisuje: "Doista, malo mi je pomoglo, no nedovoljno; premda sam disao na usta, vonj mi je ispunjavao nosnice, sladak, težak, odvratan. Grčevito sam gutao ne bih li se suzdržao od povraćanja. 'Prvi put?” tiho je rekao Hauptmann. Spustio sam bradu. 'Naviknut ćete se', nastavio je, 'možda nikad potpuno.' (...) Vonj je bio odvratan; a taj vonj, znao sam, bio je početak i kraj svega, sam smisao našeg postojanja. Srce mi se stisnulo od te pomisli."

Od tog trenutka pa na dalje pred čitateljima se nižu detaljno opisani užasi, po čemu ovaj roman neodoljivo podsjeća na "Krvave meridijane" američkog pisca Cormaca McCarthyja, jedan od najvažnijih romana dvadesetog stoljeća, u kojemu se opisuje pogrom Indijanaca u Americi u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. "Raskrinkati svakog pojedinačnog krivca bilo je materijalno nemoguće, pa je trebalo identificirati sociopolitičke kategorije koje bi nam najvjerojatnije naštetile i djelovale u tom cilju", rečenica je iz romana koja opisuje samu bit nacizma, ali i svakog drugog projekta koji se zasniva na etničkom čišćenju.

Opisujući s nelagodom početnu "nespretnost", Aue navodi kako su se vojnici vrlo brzo naviknuli na ubijanja i pokolje: "Takav amaterizam brzo je postao iznimka. Kako su tjedni prolazili, časnici su stekli iskustvo, vojnici se naviknuli na postupke; istodobno se jasno vidjelo kako svi traže svoje mjesto u svemu tome, razmišljaju o onome što se događa, svatko na svoj način. Za stolom, uvečer, muškarci su razgovarali o akcijama, pripovijedali anegdote, uspoređivali svoja iskustva, neki žalosnim, a drugi radosnim tonom."

Aue svoju priču završava slomom nacističke Njemačke, fantazmagoričnim prizorom razrušenog Berlina: "Rusi su se udaljili. Alejom mi je plašljivo prilazio slonić, a za njim tri čimpanze i ozelot. Zaobišli su tijela i bez usporavanja prešli mostić, ostavivši me samoga. Bio sam u groznici, um mi se raspadao. No još se savršeno sjećam dvaju tijela koja leže jedno na drugom u lokvi na pješačkom mostu, i životinja koje se udaljavaju. Bio sam tužan, ali nisam točno znao zašto. Odjednom sam osjetio sav teret prošlosti, boli života i nepromjenjiva sjećanja, ostao sam sâm s nilskim konjem na samrti, s nekoliko nojeva i leševa, sam s vremenom i tugom i mukom sjećanja, s okrutnošću svoga postojanja i smrti koja će doći. Dobrostive su mi već ušle u trag."

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.