Milan Kundera (1929. - 2023.)

Najprije ću, kao probni uzorak, navesti dvije grupe od po deset pisaca. Prva: Giosue Carducci, Rudolf Eucken, Wladyslaw Reymont, Erik Axel Karlfeldt, Winston Churchill, Dario Fo, Vidiadhar Surajprasad Naipaul, Bob Dylan, Louise Glück i Abdulrazak Gurnah. Drugu skupinu čine: Miroslav Krleža, Jorge Luis Borges, Marcel Proust, Franz Kafka, Danilo Kiš, Umberto Eco, J. D. Salinger, L. N. Tolstoj, Anton Pavlovič Čehov i Witold Gombrowicz.

Veći od nagrade

U prvoj skupini nalaze se pisci koji su dobili Nobelovu nagradu za književnost, iz koje je prosječan čitatelj jedino čuo za Boba Dylana i Winstona Churchilla, ali ne kao za književne nobelovce, već kao za legendarnog kantautora u Dylanovu i britanskog državnika iz vremena Drugog svjetskog rata, u Churchillovu slučaju. Većinu tih pisaca, osim Giosue Carduccija i Rudolfa Euckena, sam čitao. Radi se o sjajnim piscima, ali ni u kojem slučaju piscima dostojnim Nobelove nagrade, barem onima koji su usporedivi s piscima poput Ernesta Hemingwaya, Williama Faulknera, Thomasa Manna, koji su također, više nego zasluženo, dobili Nobela. 

U drugoj skupini svrstani su veliki pisci, za koje je gotovo svatko čuo, a koji nikada iz kojekakvih razloga nisu dobili Nobelovu nagradu. Radi se o piscima koji su obilježili književno 20. stoljeće, a koji su, rekao bih, veći od te nagrade. U književnim kuloarima postoje za pojedine pisce čak i svojevrsna "obrazloženja", odnosno spisak "grijeha" koji su ih koštali Nobela.

Skandal stoljeća

Jorge Luis Borges uz Tolstoja slovi zasigurno za najvećeg pisca koji nije dobio Nobela. Zagrebački VBZ je prošle godine objavio knjigu "Skandal stoljeća", u kojoj su sakupljeni novinski tekstovi kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcie Marqueza. U jednom od tekstova, Marquez se pozabavio Borgesom. U tekstu otvoreno tvrdi, i to pozivajući se na "pouzdane izvore", kako je 1976. godine Nobelov komitet već bio donio odluku da Borges dobije tu nagradu, koja je navodno opozvana nakon što je Borges bio u audijenciji kod čileanskog diktatora Augusta Pinocheta.

Borges se tom prilikom čak i fotografirao s omraženim diktatorom i održao kratki govor u kojemu je spomenuo kako Pinochet u Čileu spašava slobodu i red, što je jako važno u vremenu kada južnoameričkom kontinentu prijete anarhija i komunizam. Marquez, s čime se teško ne složiti, tvrdi kako je Borges želio na ovaj način ismijati Pinocheta, jer kaže kako je nemoguće da pisac poput Borgesa bez nekog dubljeg razloga izgovori slične "gluposti".

Nobelov komitet je, dakle, shvatio Borgesove riječi smrtno ozbiljno, što ne bi bio slučaj da su pažljivo čitali Borgesove priče, pune ironije, u kojima je sve privid. Ukoliko je ovo točna, postavlja se pitanje zbog čega je isti taj Nobelov komitet dao nagradu Peteru Handkeu, smrtno ozbiljnom obožavatelju Slobodana Miloševića, piscu u čijem "liku i djelu" nema mjesta za bilo kakvu ironiju.

Vječiti favoriti

U svojim tekstovima posljednjih godina, obično povodom dodjele Nobelove nagrade, više puta sam napisao kako nitko od moja četiri vječita favorita vjerojatno neće dobiti Nobelovu nagradi iz raznoraznih razloga. Ponajprije se radi o ideološkim razlozima i neprihvaćanju uzusa političke korektnosti koja sve više postaje nalik na neku apsurdnu, postmodernističku ideologiju. Riječ je bila o Milanu Kunderi, Albancu Ismailu Kadareu, Portugalcu Anotiniju Lobo Antunesu i Amerikancu Cormacu McCarthyju.

Nedavno su, u razmaku od samo mjesec dana, umrla dva moja vječita favorita, a da nisu prije toga dobila Nobelovu nagradu iako su je itekako zaslužili: Cormac McCarthy i Milan Kundera. Ova dvojica pisaca bez sumnje spadaju u onu drugu skupinu s početka ovog teksta, u pisce veće od Nobelove nagrade.

Cormac McCarhy, pisac s krvave američko-meksičke granice, koji je propitivao američke mitove, autor je dvanaest romana i nesumnjivo spada u plejadu velikih američkih pisaca: po mnogima, McCarthy je uz Hemingwaya i Faulknera najveći američki romanopisac dvadesetog stoljeća. Ovaj pisac je prvenstveno poznatom po svom odiumu prema javnim nastupima, pisac koji je u životu dao tek nekoliko intervjua i koji nikada nije javno nastupao. Je li ovaj detalj možda presudio za njegov neizbor? Moguće, jer su književni žiriji, a vjerujem i Nobelov komitet, institucije koje precjenjuju vlastitu važnost, koji McCarthyjevu "nezainteresiranost" doživljavaju, možda, i kao uvredu za vlastiti ego.

Antipartijske aktivnosti

Milan Kundera, jedan je od najvećih suvremenih svjetskih pisaca, rođen je 1929. godine u moravskom Brnu. Kundera je jedno vrijeme studirao muzikologiju i kompoziciju. Zbog toga se u njegovim romanima mogu naći brojni minieseji o glazbi. Čak i u svojoj zbirci eseja "Umjetnost romana" pravi usporedbe između glazbe i književnosti. Pogotovo su u tom smislu moćna njegova etnografska razmatranja iz romana "Šala", u kojima zapravo piše o pokušajima komunista da na neki način prisvoje tradiciju.   

Pripadao je generaciji mladih Čeha na čija je ideološka uvjerenja najviše utjecao Drugi svjetski rat. Kao mladić se priključio vladajućoj Čehoslovačkoj komunističkoj partiji, ali je 1950. isključen iz patije zbog "antipartijske aktivnosti". Ovaj detalj iz Kunderine biografije obrađen je u njegovu romanu "Šala", s kojim je i stekao svjetsku slavu. To je ujedno bio i prvi njegov roman koji je objavljen u bivšoj Jugoslaviji, i koji je tada bio svojevrsna književna senzacija.

Godine 1984. u Sarajevu su objavljena Sabrana djela Milana Kundere u sedam svezaka, koja je uredio Mile Pešorda, koja su doživjela tri izdanja. Radi se o jednom od najvećih izdavačkih pothvata iz osamdesetih. Ipak, najpoznatiji je po romanu "Nepodnošljiva lakoća postojanja" čija je radnja smještena u vrijeme praškog proljeća 1968. godine.

Državljanstvo nakon 40 godina

Kundera je tadašnju Čehoslovačku napustio 1975. godine. Nastanio se u Parizu. Čehoslovačke vlasti oduzele su mu državljanstvo nakon što je 1979. objavljena njegova "Knjiga smijeha i zaborava". Kunderi i njegovoj supruzi Veri, državljanstvo je vraćeno tek 2019. godine, nakon 40 godina, na prijedlog češkog premijera Andreja Babiša.

Godine 1981. dobio je francusko državljanstvo, a nakon izvjesnog vremena počeo je pisati na francuskom, tako da je cjelokupno njegovo stvaralaštvo podijeljeno na "češku" i "francusku fazu". Međutim, romani iz Kunderine "francuske faze" na ovim prostorima nisu imali ni približnu onakvu percepciju kao oni iz "Češke", po kojima je postao svjetski poznat, osim, donekle, romana "Neznanje" iz 2000. godine, u kojem se djelomično vraća svojim temama iz "češke faze".

Kao da je nestankom svijeta o kojemu je Kundera pisao, donekle prestao interes za ovoga pisca. Samozatajen i "neprilagođen", Kundera je do kraja ostao svoj. Moglo bi se reći da je njegovom smrću otišao jedan od posljednjih književnih dinosaurusa 20. stoljeća, pisac koji je još za života postao klasik svjetske književnosti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.