Ivan Lovrenović – Dva vijeka, jedan vijek
Ako je istina da knjige ne mogu popravljati svijet, nije manje istina da bi naš svijet bez pametnih knjiga bio mnogo lošiji nego što jest.
Ivan Lovrenović
U dodatku predgovoru uz peto izdanje knjige "Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine", Ivan Lovrenović piše kako od austrougarskih vremena, kada se u Bosni javljaju prvi institucionalni oblici njegovanja kritičke znanosti, pa do danas nije napravljena "sintetska kritička historija Bosne i Hercegovine", što se pogotovo odnosi na osmansko i predosmansko razdoblje. "Razlog je očigledan: u vezi s vrednovanjem osmanske epohe u povijesti Bosne i Hercegovine nikada kod nas nije dostignuto iole koherentno stajalište – ni u znanosti a kamoli u ideologijskim slikama i prosudbama. Danas smo od toga dalje nego ikada prije", piše Lovrenović.
''Književna hitosrija'' Bosne
Umjesto nepostojeće kritičke historije, Bosna i Hercegovina ima nevjerojatnu "književnu historiju" čije je "temelje" postavio Ivo Andrić, koji je u svojim djelima osvijetlio zatamnjeni svijet osmanske Bosne, a na kojeg su se nastavili brojni drugi pisci, poput Meše Selimovića, Ivana Lovrenovića, Miljenka Jergovića, Nebojše Lujanovića...
Novi roman Ivana Lovrenovića "Dva vijeka, jedan vijek", podnaslovljen kao "Ljetopisni triptih", koji je objavila zaprešićka Fraktura, izravno se, i tematski i fenomenološki, nastavlja na roman "Nestali u stoljeću", objavljen 2013. godine. Oba ova romana, koji se mjestimice i preklapaju, donose "književnu historiju" Bosne od sultanskih reformi koje je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća provodio serasker Omer-paša Latas, preko "neočekivano duge i krvave 'primopredaje' Bosne trideset godina kasnije iz ruku imperijalnih carigradskih u ruke imperijalne bečko-peštanske", te do Prvog i Drugog svjetskog rata u dvadesetom stoljeću "u kojemu se smjenjuju dva domaća svevlašća: srpske krune, za njom komunističke partije, s četverogodišnjom epizodom ratne strahovlade Endehazije (a sve se završava slomom Jugoslavije i užasima rata u Bosni na kraju stoljeća)".
Novo svjetlo
Niti ovaj period bosanskohercegovačke povijesti, koji obuhvaća stoljeće i pol, "u kojima bosanski svijet nakon vijekova historijske nepomičnosti biva zahvaćen dinamikom silovitih promjena na svim poljima života", nije do kraja kritičko-historijski rasvijetljen. Lovrenović u svom romanu baca novo svjetlo na "zatamnjena" mjesta iz tog razdoblja, oslanjajući se na rukopisnu ostavštinu trojice bosanskih franjevaca: Ante Kneževića, Josipa Markušića i Ljube Hrgića.
Prvi dio triptiha donosi priču o fra Anti Kneževiću, jednom od najvažnijih bosanskih franjevaca devetnaestog stoljeća, preko čijih zapisa Lovrenović rekonstruira jedno od najkrvavijih razdoblja novije bosanskohercegovačke povijesti, koje započinje ustankom iz 1875. godine, a završava dolaskom austrougarske uprave. (Biografija ovog fratra zaintrigirala je i Ivu Andrića koji je sredinom 1920-ih posjetio Franjevački samostan u Jajcu i proučavao Kneževićeve rukopise. Ljubo Jandrić je u svojoj knjizi "Sa Ivom Andrićem" zabilježio Andrićeve riječi kako mu se od "velikih tema" koje je planirao obraditi "otelo Jajce", pri čemu je, pretpostavljam, prvenstveno mislio na djelo fra Ante Kneževića.)
Priču o fra Anti Kneževiću i vremenu u kojem je djelovao, Lovrenović najvećim dijelom rekonstruira na osnovu Kneževićeva memoarsko-ljetopisnog spisa "Varica" koji je nakon autorove smrti gotovo pola stoljeća bilo izgubljen, a koji govori o ustanku u Bosni i Hercegovini i dolasku austrougarske uprave, te predstavlja jedan od najvažnijih dokumenata o zadnjim danima osmanske uprave u Bosni. Poznat je, također, po žestokim rodoljubnim pamfletima koje je 1869. godine pod pseudonimom objedinio u "Krvavu knjigu ili spomenik na 405 godina poslije propasti slavnoga kraljevstva bosanskoga". Knjiga je danas velika rijetkost, jer je nakon čitanja uništavana zbog straha od vlasti. Dva bosanska vezira, Topal Osman-paša i Safet-paša, o čemu Lovrenović piše, nudili su "čizmu dukata" onome tko im prokaže autora "Krvave knjige".
Knežević i Markušić
Knežević je poznat i kao sudionik žestokih unutarcrkvenih prijepora koji su trajali više od dvadeset godina. Nakon reformi Osmanskog carstva, kada je kršćanima dozvoljena gradnja sakralnih objekata, Knežević se zalagao za izgradnju franjevačkog samostana u Jajcu, što je naišlo na žestoko protivljenje vodstva Provincije. O tom višegodišnjem sukobu, Knežević je napisao opsežni rukopis koji je pisao sve do smrti. Upravo je taj dio Kneževićeve biografije, navodeći njegove riječi, Lovrenović iskoristio kao moto prvog dijela romana: "Uskoro će nam Rim suditi, i tad će se viditi tko je lažac i petljanac, tko li iskren i istinit."
Drugi dio govori o fra Josipu Markušiću (1980. – 1968.) i najvećim se dijelom bazira na dnevniku koji je Markušić vodio za vrijeme Drugog svjetskog rata koji je također dugo vremena bio izgubljen. "Ponornička sudbina samostanskih rukopisa, kakva je snalazila Kneževićevu 'Varicu', nije mimoišla ni rukopis Markušićeva ratnog dnevnika", piše Lovrenović. Rukopis je odnesen iz jajačkog samostana 1980. u Banju Luku, odakle je vraćen u samostan 2016. godine, nakon čega je po prvi put objavljen.
Markušić je ostao upamćen i kao vođa delegacije franjevačke Provincije Bosne Srebrene koja je 1949. godine primljena u audijenciju kod Josipa Broza Tita, što je čin koji Lovrenović uspoređuje sa susretom fra Anđela Zvizdovića sa sultanom Mehmedom Drugim koji se odigrao 1463. Markušić i njegova delegacija došli su u Beograd zbog terora koji je nova vlast provodila prema katoličkim svećenicima, pogotovo na prostoru Bosne i Hercegovine.
"Kada Markušić sa svojom delegacijom ulazi u predsoblje Maršalata, dočekuje ga naočit Maršalov oficir, mladić bez desne šake, utegnut u novu uniformu, i priginje mu se na jedno koljeno k ruci da ju poljubi na starinski način bosanskih katolika", piše Lovrenović. Mladić iz Maršalata je Stipo Bilan, kojega je Markušić svojevremeno krstio, a koji se iskazao tokom poznatog Desanta na Drvar kada je svojom hrabrošću spasio Tita i Vrhovni štab, a koji je pedesetih i šezdesetih bio jedna od najmoćnijih bosanskohercegovačkih političkih figura.
Velika knjiga
Treći, i možda književno najzanimljiviji dio romana prati sudbinu fra Ljube Hrgića, najvažnijeg franjevačkog pisca dvadesetog stoljeća, čiji posthumno objavljeni dnevnik "Životni krug", na koji se Lovrenović najvećim dijelom oslanja, po mojemu mišljenju predstavlja jedno od najvažnijih djela hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini dvadesetog stoljeća koja je ujedno i njezin vrhunac.
Hrgić je nakon Drugog svjetskog rata osuđen na dvadeset godina robije. Prilikom transporta zatvorenika iz Zenice u kaznionicu Sremska mitrovica, vlak kojim su robijaši prevoženi sletio je sa šine, pri čemu je Hrgić pretrpio teške ozljede s kojima se nosio do kraja života. Priča o fra Ljubi Grgiću, kojemu je pisanje bilo opsesija, ujedno je i univerzalna priča o sukobu svemoćne vlasti i pojedinca koji svojim stavovima odstupa od zacrtane kolektivne matrice. "Treba zagrijati pero u toploj krvi i spaliti ga na ognju i proći između bića čist i poći jako daleko", moto je s kojim se Hrgić vodi.
Roman-kronika "Dva vijeka, jedan vijek" još je jedna velika knjiga Ivana Lovrenovića koja "naš svijet čini boljim nego što jest", u kojoj se male i marginalne sudbine zahvaćene dinamičkim političkim i društvenim mijenama slijevaju u meandre velike povijesti (i književnosti), u jednoj zemlji koja je stoljećima, što se nije promijenilo ni do danas, stajala na vjetrometini povijesti koja se surovo poigravala s njom.
