Spomenička prašina: Crnilo Bijelog brijega

Kada bi evo sada, sutra, za osam dana, nekom kretenu palo na pamet da u tuzlanskom prigradskom naselju Husino sruši spomenik pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane, u roku momentalno bi reagirali Dragan Čović, Hrvatska demokratska zajednica, vascijeli Hrvatski narodni sabor, Slaven Raguž, Ilija Cvitanović, dva-tri biskupa minimalno i, zašto da ne, gradonačelnik Mostara, Mario Kordić. Nikome od njih, naravno, ništa, baš ništa ne bi značilo objašnjenje prema kojem su križ, ploča sa imenima poginulih i još malo betona uokolo pretvoreni u građevinski otpad, jer se, eto, mora napraviti kružni tok, proširiti put, montirati parking ili ringišpil.

Sve i da se na tom i samo tom mjestu mora napraviti kružni tok, proširiti put ili montirati parking, u tome opet ne bi bilo nikakvog opravdanja za anticivilizacijski čin. Nisu, naime, svi spomenici toliki da ih se ne može u kompletu premjestiti, kao što se niti jednom - osim ako nije podignut u znak sjećanja na presuđene ratne zločince, dokazane masovne ubojice i neupitne manijake - ne prilazi onako kako se u Hrvatskoj i za premijerskog mandata Ive Sanadera prišlo Juri Francetiću od čvrstog materijala: bagerima i drugom građevinskom mehanizacijom.

Pored stadiona pod Bijelim brijegom stajao je od 1972. godine spomenik podignut u znak sjećanja na sedamdeset i sedam igrača i sportskih radnika Fudbalskog kluba „Velež“, poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi tokom Drugog svjetskog rata. Od prvih dana januara ili siječnja 2026. više ne stoji: sravnjen je sa zemljom kako bi se olakšao pristup različitim vozilima koja tu negdje moraju biti za vrijeme službenih utakmica Hrvatskog športskog kluba „Zrinjski“.

Ponuda Veležu

Moguće je, naravno, da je spomenik zaista smetao infrastrukturnom prilagođavanju stadiona novim standardima i potrebama, kao što ga je bilo moguće premjestiti malo lijevo, odnosno desno ili, kako je rekao mostarski historičar Dragan Markovina, ponuditi Fudbalskom klubu „Velež“ da ga nekako preveze u Vrapčiće gdje bi, sasvim sigurno, s njega bila uklonjena hrvatska nacionalna obilježja, postavljena u karikaturalnom pokušaju redefiniranja prošlosti. Kao što među sedamdeset i sedam poginulih igrača i članova „Veleža“ nisu bili samo Hrvati – što ne znači da i Hrvata nije bilo, sasvim suprotno – tako niti jedan od tih Hrvata nije dobio metak samo zato što je bio Hrvat, niti je u partizane otišao zato što je bio nedovoljno Hrvat.

To što su sportski klubovi, kulturne institucije i humanitarne organizacije sa nacionalnim ili vjerskim prefiksom zabranjivani u socijalističkoj Jugoslaviji, bila je prvorazredna glupost. To što je njihov rad obnovljen sa padom socijalističkog režima bilo je očekivano i svakako nije i ne mora biti nužno loše, što ne znači kako povremeno nije groteskno. Uostalom, dok je dio navijača „Zrinjskog“ pjevao „Nema više 'Veleža', nema Starog mosta, srušile ga ustaše, ajmo Herceg-Bosna“, u najvećem gradu južnog dijela majke domovine svih svjetskih apsurda, dakle Mostaru, se pričao vic o tome kako „'Zrinjski' najbolje igra u formaciji 4-4-2: četiri Srbina, četiri Bošnjaka i dva Hrvata“.

Monopol

Revizionizam je, uz doziranje činjenica te njihovo falsificiranje – u što spada i svođenje spomenika poginulim partizanima na samo „kultnu fontanu“ – sredstvo uspostavljanja monopola nad prošlošću čime se, uz ostalo, zagađuje sadašnjost, a pristojna budućnost odgađa. Pri tome, povijest ostaje kakva je bila i kad – tad, poput vlage, odnekud izbije. Jugoslavenska historiografija temeljito je prešućivala brutalnu partizansku osvetu poslije Drugog svjetskog rata, a naglašavala zaista herojsku partizansku borbu, da bi se danas o istoj toj borbi govorilo malo i tiho, a o događajima nakon oslobođenja neprestano i slobodnim stilom. Onako kako predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, govori o vojnoj operaciji Hrvatske vojske „Oluja“ koja se, prema njegovom tumačenju, dogodila iz hira, a ne zbog agresije i okupacije dijela teritorija susjedne države.

Da skratimo: za rušenje spomenika pod Bijelim brijegom ima jednak broj opravdanja kao i za devastiranje Partizanskog groblja u Mostaru. Dakle, nema ih. Oba čina su duboko anticivilizacijska, divljačka i suštinski revizionistička i imaju takve posljedice da su se već morali oglasiti Dragan Čović, Hrvatska demokratska zajednica, vascijeli Hrvatski narodni sabor, Slaven Raguž, Ilija Cvitanović, dva-tri biskupa minimalno i gradonačelnik Mostara, Mario Kordić, a onda lijepo sjesti i razmisliti o tome je li izraelski oligarh Amir Gross Kabiri financijer svih HDZ-ovih želja ili indirektni sudionik operacije kojom se Hrvate u Hercegovini – oni u Bosni ga, očito, ne zanimaju – prikazuje kao ustašofile čiji su politički ciljevi kancerogeni.

U nekoj stvari

To što Bošnjaci u većini nemaju problema sa sadašnjim izbornim pravilima, ne znači kako se ona bez njihove volje mogu promijeniti, a ta volja ionako nije kakva, dok sa istupima trenera „Zrinjskog“ Igora Štimca ili rušenjem spomenika pod Bijelim brijegom gdje, kao što znamo, igra klub kojeg Kabiri sufinancira, mogu biti samo manja i kao takva dobiti još veću podršku birača iz najbrojnijeg konstitutivnog naroda.

Dragan Čović, Hrvatska demokratska zajednica, vascijeli Hrvatski narodni sabor, Slaven Raguž, Ilija Cvitanović, dva-tri biskupa i gradonačelnik Mostara, Mario Kordić, su do završetka ovog teksta glasno šutili o rušenju spomenika pod Bijelim brijegom. Moguće i zato, al' u nekoj stvari, što su okupirani praćenjem utakmica reprezentacije Hrvatske na Evropskom prvenstvu u rukometu na kojem ta selekcija uživa i glasnu podršku navijača „Zrinjskog“ - onih što u euforiji zbog prolaska u polufinale ne stižu razmišljati o tome kako zemlje čiju selekciju bodre možda nikako, a u sadašnjim granicama sigurno, ne bi bilo bez partizanskog pokreta u čijim je jedinicama poginulo i sedamdeset i sedam igrača i sportskih radnika „Veleža“.