Trinaesti igrač: Vrtićka politika

''Više se nikada, ali zapamtite nikada, neće dogoditi da opozicija izađe s jednim kandidatom, kao što je nas 11 izašlo s gospodinom Bećirovićem protiv gospodina Izetbegovića'', rekao je sredinom septembra prošle godine, u intervjuu za BHT 1, predsjednik Saveza za bolju budućnost, Fahrudin Radončić.

Kao i obično, sve je pogodio pa i više od toga: Denisu Bećiroviću, kandidatu Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, podršku u kandidaturi za drugi mandat na mjestu člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda podršku nije dalo 11, već 12 stranaka.

Matematika

''I prošli put je bilo 12, dakle 11 domaći i 12., vrlo jak, međunarodni faktor koji je bio dirigent toga svega'', kazao je prije neki dan predsjednik Stranke demokratske akcije, Bakir Izetbegović, u intervjuu za BHT 1, pa se posvetio matematici: ''Tada je 11 stranaka, jedan klaster koji se ujedinio protiv mene, dobio 360.000 glasova. Bećirović je dobio 330.000 glasova, odnosno 90 posto od njihovog zbirnog rezultata. SDA je imala 238.000 glasova, a ja sam dobio 214.000, dakle 90 posto od SDA-ovog rezultata. Ovaj rezultat 11-orke je u međuvremenu do 2024. godine pao na 280.000 glasova. Izgubili su 80.000 glasova. Kako je tonulo sve u BiH, tako je tonula podrška strankama Trojke i onima koji su uz njih, a rasla podrška SDA, s 238.000 na više od 260.000 glasova. Približili smo se na 15.000 glasova''.

Nešto ranije se, opet u programu BHT 1, oglasio ''vrlo jak, međunarodni faktor'', Christian Schmidt: ''Ja ću razmisliti što mi možemo učiniti, ali pitanje izbornog zakona ima veze i sa ustavom, jer odluke Evropskog suda za ljudska prava također moraju biti provedene pa svi trebaju sjesti i razgovarati o tome… Dakle, ja ne mogu mijenjati ustav BiH. To nije moj posao'', izjavio je Visoki predstavnik i objavio čiji jeste: ''Upravo je to posao kojega treba obaviti parlament''.

Dogovor o nemogućnosti

Parlament, na koji god da je mislio, se sasvim sigurno neće baviti ustavnim i izmjenama izbornih pravila u izbornoj godini, a ako se slučajno delegati i zajebu, rasprava će završiti dogovorom o nemogućnosti postizanja dogovora.

Schmidtove riječi će, naravno, svako tumačiti kako hoće i svi će u njima pronaći dokaz ispravnosti svoje politike, ignorirajući činjenicu da niti jedna od tih politika nije završila promjenom Ustava i, posljedično, izbornog zakonodavstva.

Dragan Čović će, ne treba dvojiti, kazati kako se Visoki predstavnik indirektno složio s njegovim, više puta ponovljenim stavovima o tome da Ured visokog predstavnika treba zatvoriti i dogovor o svemu prepustiti legitimnim predstavnicima konstitutivnih naroda. Usput će, naravno, dodati i kako se samo Hrvatska demokratska zajednica može, hoće i zna nastaviti boriti za ustavne promjene, ali i prešutiti dio o neophodnom provođenju odluka Evropskog suda za ljudska prava prema kojima problem nije samo način izbora člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, već i to što se neko ko je, recimo, rođen u Mostaru, a nije etnički Bošnjak ili Hrvat ne može kandidirati za mjesto federalnog predstavnika u kolektivnom šefu države.

Trojka će, vrlo vjerovatno, tvrditi kako su od OHR-a dobili potvrdu da nisu, bez obzira na tvrdnje medijske mreže pod kontrolom SDA, u službi HDZ-a i službenog Zagreba, jer da jesu onda bi se s istim tim HDZ-om valjda nešto dogovorili.

Matematičar i supruga

SDA će, smijemo pretpostaviti, jedno vrijeme jahati po dijelu o provođenju odluka Evropskog suda za ljudska prava za što se oni, kao, zalažu otkako postoje, a onda optužiti ''vrlo jak, međunarodni faktor'', za pogodovanje Trojki i HDZ-u za koje, je li tako – naravno da nije, rade svi: od Semira Efendića, preko 12 stranaka koje će podržati Bećirovića, pa do Schmidta lično i personalno.

Sve je to, međutim, manje važno od činjenice da je, barem u ovom kontekstu, potpuno svejedno koga će federalni birači poslati na posao u Ulicu Maršala Tita broj 16, jer niko neće barem pokušati inicirati parlamentarne razgovore o promjeni (i) izbornih pravila.

Bakir Izetbegović je poodavno kazao kako Bošnjaci više neće predlagati nikakva rješenja, pošto od svih dotadašnjih prijedloga nije bilo ama baš nikakve koristi. Denis Bećirović je u prethodne četiri godine predano radio na izbjegavanju bilo kakvih poteza zbog kojih bi ga SDA mogla optužiti za bilo šta, a Trojka posljedično riskirati sa promjenom kandidata. Semir Efendić ionako nema nikakvih šansi i njegovu kandidaturu, kao što smo pisali, ozbiljno shvataju samo u SDA, dok bi Fahrudin Radončić svojom ispao neozbiljan. On, naime, nema bitnu biračku bazu, dok njegova podrška nikako ne može biti veća od one koju je Bećirović već dobio, niti može SDA-u vratiti glasove koje je ta stranka izgubila upravo zahvaljujući matematičaru s Poljina i, još više, njegovoj supruzi.

Veliki brojevi i teške riječi

Ako Slaven Kovačević nekim čudom – i to jako, jako velikim – osvoji preko 180.000 glasova i naslijedi onoga koga je u prethodnom periodu savjetovao, on će biti tek zamjenski Željko Komšić kojeg je Ivan Lovrenović već nakon prvog mandata precizno opisao kao zamjenskog Harisa Silajdžića.

Dragan Čović ili neko koga on odabere ima daleko veće šanse, samo što ih neće iskoristiti za nešto više od izbjegavanja predlaganja realnih rješenja problema u koje spada i izbor hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Paradoksalno jeste, ali nimalo neuobičajeno: niko se od već poznatih ili potencijalnih kandidata i kandidatkinja u većem entitetu ne kandidira kako bi nešto promijenio i pokušao ''pitanje izbornog zakona'' koje ''ima veze i sa ustavom, jer odluke Evropskog suda za ljudska prava također moraju biti provedene'' adresirati tamo gdje jedino ima smisla, dakle na Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije, već kako bi sve ostalo navlas isto. 

Neće, naime, Bećirović ili Efendić nikada predložiti ništa zbog čega bi ih SDA mogla optužiti za izdaju, kao što Bakir Izetbegović neće, ako se uopće kandidira i pobijedi, prihvatiti Čovićeve prijedloge, dok on, lider HDZ-a, bio u Predsjedništvu osobno ili preko posrednice, ne planira odustati od politike maksimalističkih zahtjeva, minimalnih, baš minimalnih učinaka i kontinuiranog grupiranja hrvatskih glasača oko sebe.

Ukoliko je, a jeste, cilj reanimacija vlastite političke karijere (Izetbegović), jačanje stranke (Efendić), kontinuitet vladavine Trojke (Bećirović) i održavanje problema kao političkog kapitala (Dragan Čović and friends), onda bi svima koji se još nadaju ustavnim promjenama trebalo biti sasvim svejedno ko će zapravo pobijediti na izborima za dvije trećine Predsjedništva zemlje koja, parafrazirajući Schmidta, funkcionira kao politički vrtić u kojem se djeca igraju velikim brojevima i teškim riječima.