Savršeni krivac: Muke po Ljubi

Sve o čemu gradonačelnik Mostara bez ograničenja trajanja mandata, Ljubo Bešlić, nema pojma, zna Nevenko Herceg: „Deponiju je gradilo Ministarstvo okoliša i turizma, stjecajem kada sam ja sam bio ministar do 2011. godine. Ona nije završena, a zašto nije to treba pitati one koji su došli poslije. To je sramota onih koji to nisu uradili. Kredit Svjetske banke je preuzeo Grad Mostar i deset godina taj prečistač nije napravljen. Ovo je ključni problem i niko neće da pita zašto se to nije uradilo. Bila su osigurana sredstva, treba pitati one koji su nadležni za to. Zna se ko je nadležan i ko je odgovoran. Zašto ono što je urađeno u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Banja Luci, Bijeljini, nije završeno i u Mostaru?“, kazao je predsjednik Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Mjesecima, što svaki Mostarac - i još podosta svijeta iz drugih gradova, ma sve do Metkovića – zna, traju protesti protiv daljeg rada Javnog preduzeća Deponija d.o.o. Mostar, kako se već službeno zove Uborak, najčuvenije odlagalište smeća u Bosni i Hercegovini. I niko od takozvanih nadležnih, pogotovo u Hercegovini koje se problem najviše tiče, nije ovako jasno rekao šta je dovelo do toga da se jedno smetljište pretvori u ekološku tempiranu bombu veće razorne moći, a onda i u mjesto na kojem se običan, radišan svijet skupljao da spasi i sebe i druge.

Obećavalo se, kako smo pisali, svašta, određivani su rokovi, izmišljani su politički master mindovi demonstracija i - kao i obično u zemlji u kojoj se čvrsto vjeruje da je nestanak problema ovisan o upornosti u njegovom ignoriranju – nije se desilo ništa.

Dobro, u redu, jeste ponešto: Mostar je u sred ljeta, na onoj paklenoj vrućini, bio zatrpan smećem. Kamioni sa otpadom svih vrsta su, recimo, iz Širokog Brijega za Bosnu vozili kese, boce, kosti i upotrijebljene uloške s krilicima, članovi Građanske inicijative „Jer nas se tiče“ su skupljali dokaze o kolosalnom javašluku na Uborku, sastančili sa ovima i onima, čekali nalaze raznih inspekcija... I onda ih je, jer život, majku mu, nije bajka pa da ima happy end, policija rastjerala, ponekog ozlijedila i učinila nešto je čak i za majku domovinu svih svjetskih apsurda čudno: primjenom sile je omogućila rad odlagališta koje je formalno-pravno (postalo) nelegalno!

Za sve to dugo vrijeme Ljubo Bešlić se, prvo, pravio da su Vrapčići predgrađe Alma Ate, pa je zatim krivce pronalazio među sugrađanima, da bi se na kraju razbolio, otišao na liječenje i nekoj zamjenici pustio da se malo igra vlasti.

Navikao na mandat i nemogućnost smjenjivanja, Bešlić niti jednog trenutka nije razmišljao kao političar. Nije, da pojasnimo, procijenio šta mu donosi poene i odabrao stranu kojoj, možda, ne pripada, ali protiv koje mu se, ma koliko sada bio neugroziv, dugoročno ne isplati boriti. Umjesto da, drugačije kazano, problem regionalnog smetljišta adresira na kantonalne i federalne vlasti, samog sebe prikaže zabrinutim i automatski oslobodi dobrog dijela odgovornosti – koju naravno ima, ali to nije važno, jer su u politici ionako dojmovi daleko bitniji od činjenica – Bešlić je zauzeo gard, nazovimo je, zaraćene strane.

Istina, nije sam za to kriv. I ostale partije, od SDA koju Bošnjaci u Hercegovini zanimaju malo manje od muslimana u Kini, preko neopjevano kilavog SDP-a, pa do manjih hrvatskih stranaka mikroskopski vidljivog uticaja, su umjesto stava imale ili nepotrebno mišljenje ili su se zabavljale nečim drugim. Recimo, planiranjem kolektivnog godišnjeg odmora za stranačke profesionalce i filtriranjem podobnih koji će, kada se jednom formiraju državna i većeentitetska vlast, zasjesti u velike kožne fotelje i iz njih uživati u pogledu na tekući račun.

S opozicijom kakvu ima, dakle nikakvom, bez Gradskog vijeća i izbora na vidiku, mostarski se gradonačelnik, dakle, ili držao pod klimom ili za okvir bolničkog kreveta. Problem, međutim, ma koliko se on, poput mnogih, pravio da ga nema, nije nestao. Sasvim suprotno, narastao je do te mjere da je Nevenko Herceg morao stranačkom kolegi održati kraće predavanje o snalažljivosti u politici, pakirajući mu usput jednu finu optužnicu za igranje sa kreditom Svjetske banke.

Šta je, da malo pojasnimo, rekao i učinio Herceg? Pa prvo je dio krivnje prebacio na Vladu Federacije kojom je predsjedavao Nermin Nikšić i u kojoj nije bilo ministara iz Bešlićeve i njegove stranke – Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine. To što je i 2011. u Hercegovačko-neretvanskom kantonu premijera i ministre imala ista ta HDZ, pa samim time i neku odgovornost za, uz sve ostalo, i okoliš – lukavo je prešutio, odnosno preskočio.

Nakon što je dio tereta natovario Nikšiću i onoj čuvenoj Platformi za nešto, Herceg je ostatak stavio na leđa Ljube Bešlića koji Mostarom upravlja toliko dugo da se, kada dođe na posao, u kabinetu osjeća kao u vlastitom dnevnom boravku, samo što malo teže nalazi daljinski za TV i punjač za mobitel.

Predsjednik Vlade HNK je verbalnim manevrom zapravo amortizirao do sada učinjenu političku štetu, a sebe, Vladu i HDZ u Mostaru i okolici prikazao kao zabrinute i odgovorne, iako, suštinski, problemu nije ni prišao. Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine je u Hercegovini, pogotovo među Hrvatima, popularna kao Savez komunista Jugoslavije u Pakoštanima pored Zadra, pa je vazda za nešto kriva, bilo retroaktivno ili avansno. S druge strane, Ljubu Bešlića, prema svemu sudeći, s pozicije i iz politike može maknuti samo biologija, jer će u Mostaru lokalni izbori biti održani 2020. hidžretske godine, a do tada će i Svjetska banka zaboraviti onaj kredit kojeg je Grad preuzeo.

A gdje je Uborak u svemu tome? Pa... Eno ga stoji kako je i stajao, a smrdi sve više i više, bukvalno i metaforički kazano.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.