Sapunica Uborak: Domaća pamet, a tehnika korejska

Sve je osmišljeno baš onako bosanskohercegovački, sa puno našeg, domaćeg javašluka i na prostoru koji nemalo podsjeća na Sjevernu Koreju.

U početku bješe problem: deponija Uborak pored Mostara pretvarala se u nekontrolirano hemijsko oružje koje, prividno neaktivirano, truje i zrak i vodu i ljude i ribe i šta stigne, pa tako godinama. Nakon što su se, jer izbora nije bilo, građani pobunili, čekalo se da im dosadi stražariti, da ih umore vrućina i komarci i da odu na more. Umjesto Uborka, cijeli je Mostar, i onaj na istočnoj i onaj na zapadnoj obali Neretve, postao odlagalište otpada.

Žilaviji nego se predviđalo, učesnici demonstracija su uspjeli natjerati lokalne vlasti, dakle Ljubu Bešlića kao takvog, da nešto rade kada već idu na posao. Nakon što je više puta pokušao ništa, nađeno je za nas tipično rješenje koje je podrazumijevalo – odlaganje rješenja. Određen je i rok od nekoliko mjeseci, dovoljno dug da nešto privremeno, po običaju, postane trajno, da se jedinstvo nezadovoljnih razbije tehnikama lobiranja i potkivanja i da, na kraju, pošteni ispadnu budale, a ostali nastave sretno udisati smrad i otrovna isparenja do skorog kraja života.

Vrijeme, čak i ovdje, gdje se čini da svi skupa živimo jedan te isti beskrajni dan, onaj prvi poratni, ipak ima čudnu naviku da prolazi. Došao je, dakle, trenutak za koji su ono troje-četvoro nesretnika što imaju svu vlast u Mostaru mislili da nikada neće stići i privremeno se rješenje pokazalo baš takvim – privremenim, a nezadovoljni Hercegovci poslovično tvrdoglavim.

Kako je, drugačije rečeno, istekla Okolišna dozvola za rad Regionalne deponije Uborak – što ovu deponiju čini ilegalnom – a niti je izdana nova, niti je određena lokacija za izmještanje odlagališta, e tako su se građani Vrapčića i Bijelog Polja opet organizirali. Sada im nije vruće već hladno, više ne traže zaštitu od sunca nego od zime, ali zahtjeve i načine protesta ne mijenjaju što, uz ostalo, može značiti da će Mostar u 2020. godinu ući kao prigodno, blagdanski okićeno smeteljište.

Očigledno je, dakle, da se racionalno rješenje za Uborak i nije pokušavalo naći, jer da se probalo i našlo bi se – imalo se vremena i imalo se kada. Umjesto toga, čekalo se, ponovimo gradivo, da nešto privremeno postane trajno, da se jedinstvo nezadovoljnih razbije tehnikama lobiranja i potkivanja i da, na kraju, pošteni ispadnu budale, a ostali nastave sretno udisati smrad i otrovna isparenja do skorog kraja života.

Za divno čudo, očekivanja su iznevjerena i eno nekog svijeta oko Ubroka u kojeg kamioni opet ne ulaze, sjede toplo obučeni u improviziranim skloništima, piju sokove i čajeve – očaj je pogonsko gorivo revolucije, a rakija njen ozbiljan protivnik – i ne daju se izigrati, ne pokazujući strah i namjeru da ispadnu budale, bez obzira na sav trud policije i verbalne akrobacije Radmile Komadina, inače glavne savjetnice Ljube Bešlića. Ko su mu sporedni savjetnici, ne zna se i nije važno: ona očigledno nema pojma, a oni, sudeći po hijerarhiji, još manje.

Ta Radmila Komadina je, uz ostalo, mrtva hladna kazala da rješenje za Uborak ovisi o odluci Gradskog vijeća kojeg Mostar nema još od onog vremena u kojem je Barack Obama bio predsjednik Amerike u prvom mandatu, Nebojša Radmanović član Predsjedništva BiH, Sulejman Tihić predsjednik Stranke demokratske akcije, a Dragan Čović... Dobro, on je i tada bio predsjednik HDZ-a. Jedino Akademik ima duži rok trajanja od Ljube Bešlića i Halida Genjca zajedno.

Za sve ove godine otkako Mostar nema Gradskog vijeća, redovno se usvaja nekakav budžet, uredno troše pare, igraju predstave u gradskim teatrima, održavaju malonogometni turniri i koncerti i, to posebno, niču zgrade čijoj izgradnji ne smeta političko-pravni limb u kojem je najveći hercegovački grad već jako dugo.

Shvativši da sa članovima Građanske inicijative „Jer nas se tiče“ nema zajebancije, javili su se i iz policije koja mijenja oznake, ali ne i totalitarnu ćud. Prvo su, kao, otkrili da među prosvjednicima ima ljudi sumnjive prošlosti, pa odmah zatim podsjetili da su demokratski kapaciteti Mostara slični onima u Pjongjangu.

Prvo je, naravno, budalaština prvog reda: ako među nezadovoljnim građanima ima onih sa dosijeom i robijom u biografiji, ti su, kao i svi slični, nakon odsluženja kazne slobodni iskazivati nezadovoljstvo zbog ekoloških problema ili povećanja cijene struje za domaćinstva. Ukoliko se oko Uborka vrte oni što su tek za zatvora, za to nisu odgovorni građani iz Vrapčića i Bijelog Polja već upravo policija čiji je posao da zločince hapsi, pritvara i predaje sudovima.

Drugo je, međutim, znatno gore. Mostar je grad u kojem se smije, naravno da se smije, pokazivati bunt, tražiti ovo i ono, ali na propisanim lokacijama! U prevodu, niti se bivši radnici Aluminija smiju okupljati ispred svoje nekadašnje firme ili prostorija HDZ-a, niti se stradalnici od zapuštene i pretrpane deponije smiju nalaziti ispred iste te deponije. I jedni i drugi se, dakle, mogu buniti do mile volje, ali na onim mjestima na kojima se komotno mogu osušiti k'o pršut od čekanja da ih se uopće primjeti.

Za mostarsku deponiju, onu u Vrapčićima, postoji samo jedno rješenje: da deponije više nema, da joj se nađe drugo, bolje mjesto, de se uredi po ekološkim i zdravorazumskim standardima, da se njome upravlja domaćinski i bez primisli o tehnikama takozvanog ugrađivanja. Sve se to, inače, već dalo napraviti tuđim parama, onim stranim, do sada odbijanim zato što su financijeri tražili i da nagledaju trošenje! Ostalo, već viđeno, je loš pokušaj kupovine vremena koji se, evo vidimo, ne isplati. Ko to do sada nije shvatio, tome ni vjera ni doktori kod kojih je Ljubo Bešlić završio, ne mogu pomoći.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.