Znate li tko je Ribafish i zašto stiže u Mostar?
Zvijezda Fuckup Nightsa u Code Hubu u Mostaru ovoga petka, Domagoj Jakopović, ipak puno poznatiji kao Ribafish, za Bljesak.info otkriva o sebi nešto što ne dijeli s drugima, osim kada šapće ženama.
Rijetki su koji u zadnjih petnaestak godina, pa možda i više, redovno konzumiraju medije, a da nisu naišli na osebujan lik i djelo Ribafisha. Meni je zapeo za oko još tamo 2002., kad se igralo Svjetsko prvenstvo u Japanu i Koreji, izvještavao je pišući svoj navijački dnevnik na prepoznatljiv način, upoznajući nas pritom jednako s kvalitetom japanskih piva kao i s oblikom nogu prosječnih japanskih djevojaka.
Neki ga vjerojatno pamte iz zlatnog doba hrvatskog izdanja Playboya, zatim sa stranica kultnog, ali nažalost poodavno ugašenog Klik magazina, znate ga možda iz hrvatskog Cosmopolitana, sa stranica portala Punkufer i Gastro.hr, ovog potonjeg je i urednik.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Hedonist, ljubitelj i promotor dobre hrane (a mrski mu nisu ni ćevapi, a ni burek), spiritus movens pivarske craft scene – i tko zna što sve još – Ribafish ovog petka gostuje u Mostaru u okviru Fuckup Nightsa u Code Hubu u organizaciji INTERA Tehnološkog Parka.
Postoji li možda neki razlog da ga ne pozovemo na intervju, a sumnjamo da vi imate neki razlog da ga ne pročitate.
Bljesak.info: Znam da tražim da mi opišeš neopisivo, ali vidio sam da ipak uspijevaš ponekad sažeti svoj lik i djelo u pet rečenica. Dobro, šest...sedam...osam. Bilo kako bilo, za onih par tisuća koji te još uvijek ne poznaju, iskreno kaži, tko je Ribafish?
Ribafish: Ribafish je nikad sazreli dječak koji radi stvarno svašta u životu i bezuspješno se pokušava pronaći i odrasti. Petar Pan za sirotinju. Sve to bi bilo dosadno da u svemu tome ne nalazim neku dozu zezancije i da su moji postovi, blogovi i tekstovi kroz godine ljudima bili dosta smiješni, pa evo trajem po medijima gotovo dva desetljeća. Profesor sam geografije ali nisam u stranci, što je u Hrvatskoj jednako tome da si brutalan centarfor ali imaš dugu kosu – a Ćiro je izbornik. Pa sam nakon karijere učitelja na zamjeni bio copywriter, TV voditelj, radijski urednik i voditelj, novinar, kolumnist i sad sam glavni urednik portala Gastro.hr, inače najčitanijeg u regiji u svom segmentu. Uglavnom jedem po kućama, pivski sam i vinski sommelier, plivam, bowlam i volim pjevati na tulumima. Što u biti i ne želite vidjeti. Ukratko, neiskvareni hedonist.
Bljesak.info: Nadimci u ovim krajevima jesu maštoviti, sad bih ti mogao nabrojati desetak urnebesnih s kojima ljudi žive godinama. No, ipak, tvoj je opet jaaako specifičan. Otkud i otkad dolazi famozni Ribafish?
Ribafish: Kao dijete sam daleke 1976. išao igrati nogomet ispred zgrade. Moji vršnjaci još nisu bili došli, pa me je starija ekipa stavila na gol. Kako sam bio najdeblji u kvartu, nešto u rangu Cartmana koji je pojeo Žaka koji je pojeo Thora iz zadnje epizode, zvali su me Debeli, Škembo ili Sapun. To mi i nije bilo po volji, a kako mi je baka taj dan poklonila zlatni lančić s ribicom (i sto maraka), i kako sam upravo te nedjelje jednom u životu valjda obranio baš sve što je išlo u gol, a ekipa stalno ponavljala „Vidi Ribice, kako brani Ribica...“, odlučio sam i prije Johnnyja samom sebi dati nadimak. U trećem srednje sam narastao do 184 i postao Riba, a 1997. otvorio prvi mail. Kako je Riba@hotmail.com bilo zauzeto, prva slobodna opcija je bila Ribafish. Poslao sam prvi tekst na blef u Klik 2003., oni ga objavili, a pokojni urednik mi je na upoznavanju odmah u glavu rekao – neka bude potpisano s Ribafish, to će jednog dana biti brend. A ja nisam znao što znači brend, i rekao mu da ako plati – može stavljati što god hoće. I tako, ni kriv ni tužan - postade brend...
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Bljesak.info: Kad te čovjek prati na dnevnoj bazi, doimaš se neumorno – čas si ovdje, čas si tamo, uglavnom se slikaš kad jedeš i piješ, promoviraš odličnu hranu i craft pivo. Koliko uopće spavaš i ima li u tvom životu praznog hoda, te vražje dokolice?
Ribafish: Prije godinu i pol dana dogodila se užasna tragedija, i od tog dana više nisam onaj isti, veseli kreten kakvog si me i upoznao na pivskom festivalu pri OldBridžu. Imao sam dvije opcije nakon toga, ili se zapustiti i proklinjati život i svijet oko sebe, ili se praviti pred ljudima da sam hrabar i stamen i nastaviti duplo jače. Pa kako i inače biram teži put, nakon osam sati u uredu idem okolo i tražim dobre priče. A dobrih priča i divnih ljudi ima svuda okolo pa odspavam 4-5 sati i non stop vrludam svijetom u potrazi za najboljim burekom, pizzom, janjetinom, kolibriju na posteljici od dekonstruirane kurkume u cvatu i slično. Ima još puno previše divnih stvari za vidjeti da bi se predavali, zar ne?
Bljesak.info: Novije doba dalo nam je gomilu gastronoma i stručnjaka za sve vrste jela i pića u Hrvata (i šire). Neki dođu i prođu, a neki ponosno ostaju kao stijena. Ili kao Ribafish. Da te sad netko pita, kao što te ja pitam, koliko je kvaliteta, ponuda, asortiman klope i cuge, znači čitava ta gastro scena napredovala otkad si počeo s ovim zanimanjem?
Ribafish: Eh, da smo u nekom kvalitetnijem okruženju i da svatko radi svoj posao, danas bih bio sredovječni profesor i vodao dječurliju po ekskurzijama. Ali eto, život te odvede gdje se najmanje nadaš, pa sam tako jednog dana završio u Dobroj hrani testirajući sve od krastavaca, gumenih bombona, kavijara i mesnih doručaka. Kako imam razvijenu maštu, dali su mi da pišem o tome, kasnije i o pivima, vinima, restoranima, i sad eto idem okolo. Ne mogu reći da sve znam, učim iz dana u dan, stalno se oduševljavam i razočaravam, isprobavam neke stvari koje nekad ne bih ni kužnom ćuki dao... Isto tako, nekad sam težio tome da se za što manje para što više najedem, dok danas stvarno pokušavam cijeniti trud, kvalitetu, upornost i kreativnost ljudi koji stvaraju hranu. Ali isto tako i najest se vrhunskog odojka ili toplih ćevapa. Gastro scena se širi, ima svega za svakoga, ali su namirnice sve lošije kvalitete jer nitko više ne želi raditi na selu. Ali dok ima bogatih neukih gostiju, svijet ide dalje. Najviše cijenim Makedonsku kuhinju, do tamo još nije došao GMO.
Bljesak.info: Već neko vrijeme promoviraš svoju knjigu „Šaptač ženama“ u kojoj si sublimirao sve ono što (ni)si i još uvijek (ne)znaš o ženama. Kako ide promocija, kako ljudi doživljavaju knjigu i, najvažnije, kako se knjiga prodaje?
Ribafish: Kao što sugerira sam podnaslov – kako nisam shvatio žene, tako i nastavljam u tom stilu. Obožavam žene, ali ih ne kontam, kao ni one sebe međusobno. Tako da se oko toga ne treba brinuti. U ovoj zbirki kolumni sam kroz svoje ljubavne neuspjehe pokušao zorno dokazati da se u životu ne treba ljutiti niti duriti na partnere, nego se jednostavno nasmijati, slegnuti ramenima i ići dalje. Namijenjena je muškarcima i ženama koji imaju imalo inteligencije i duha da se dva tri sata lijepo nasmiju. Knjiga je štampana u 2.000 primjeraka, prodano je 1.200! Po meni je to u rangu kvalifikacija za Europsku Ligu, treće pretkolo.
Bljesak.info: Koliko puta si do sada čuo dobronamjerni savjet „ozbiljnih ljudi“ da se prestaneš ponašati kao da si na maturalcu, što je, ako se ne varam, tvoj stari, dobri forte, koji te tjera naprijed? Ima li danas još ljudi koji, usprkos svemu, cijene dobro druženje, zajebanciju i radost življenja?
Ribafish: Sve manje, brate. Nema mi do dobrog tuluma, gitare, nekog mesa s roštilja, lošeg barenja i guštanja uz pivicu ili gemišt. Danas su neka druga vremena, moja generacija i nije najbolje prošla u životu, ali nađemo se na pub kvizovima ili kad složim kakvo testiranje pelinkovaca ili sarmi... Svejedno, ljudi se danas raduju drugim stvarima nego mi, i nalazim da nam je samo ostalo dostojanstveno stariti jer svijet više ne možemo mijenjati. Prema tome, očekujem od tebe prijedloge za najbolji doručak, ručak, večeru i kasnonoćni fastfood nakon par pivica, jer znam da si i ti malo sretno nikad porobljeno hedonističko dijete zarobljeno u toj odori ozbiljnog voditelja.
Bljesak.info: Poznato je da imaš poseban odnos sa svojom jetrom i svojim legendarnim Renault Cliom. Oboje si spominjao u svakoj zgodnoj prilici. I dalje vjerno služe i podnose svaki Ribin hir?
Ribafish: Jetra se nešto duri, ali nutkam je stalno uljem sikavice i svakodnevnim treninzima, što plivanjem, što teretanom. Clio, odnosno Klićo od milja, puni 16 godina u srpnju, i krajnje je vrijeme da se rastanemo. Ali s obzirom na novinarsku plaću i troškove života u metropoli, poslužit će još koju godinu. Imam super zube, solidne bicepse i mogu satima pričati o putovanjima u preko 60 država pa barim na to...
Bljesak.info: U Mostar stižeš na treće izdanje Fuckup Nights, ovaj petak u Code Hub-u, zadnji put si ovamo bio na prvom festivalu craft piva „Ima i može“, prije koju godinu, ako se ne varam. Pitam te kao čovjeka koji je proputovao toliko toga, a opet i kao profesora geografije, koja je tvoja prva asocijacija kada pomisliš – Uh, moram u Mostar!?
Ribafish: Osovina Bajević Marić Vladić, naravno! I dani mladog Semira Tucea. Bake se sjećam tek kad je došao u Hajduka, isprike...
Nekako, onako iskreno, onaj miris bureka i ćevapa dok se penjem kako bih okinuo selfie na Mostu. Nikad nisam skupio dovoljno hrabrosti da i skočim, ali ni neću. Logično, u mislima su i pivovare Džudžan i OldBridž kao i čašica razgovora s hedonistima, istomišljenicima, veselim i normalnim ljudima - jedva čekam. Vidimo se u petak, da ponesem koju knjigu za prodaju? Piviliiii!
