Živjeti u zemlji alternativnih činjenica

Pojam „alternativnih činjenica“ možda jest medijski široko zaživio dolaskom Trumpove administracije, ali to ne mijenja činjenicu, nimalo alternativnu, da se u Bosni i Hercegovini već desetljećima živi pod terorom alternativnih činjenica.

U ovoj zemlji svaki fakt ima svog antipoda, svaka činjenica ima svoju alternativu. I to ne jednu, nego dvije, tri, a ponegdje i više. Pritom je prava umjetnost prepoznati ono što zbilja jest (bilo), prava je umjetnost čitati između redova i poštovati vlastiti mozak, a najveća umjetnost je ne pušiti „činjenicu“ čak i ako je od tvojih. Stvarnost bolno kazuje kako je, nažalost, malo umjetnika pod ovim nebom.

Felacia, naša nacia!

Stoga ne čudi što čak i javni servis tendeciozno prenosi izvješća, što se svaka vijest kroji i prekraja po volji, a umjesto informacije, na prvom mjestu imamo tumačenje. Gdje god se okreneš u ovoj zemlji alternativne činjenice grade svaka svoju verziju zemlje. A kad smo već kod zemlje - neki dan, recimo, čitam izvješće Centra Civilnih Inicijativa prilično pompozno nazvano „Stanje nacije 2017“. Mislim, hajde, u redu je sve to, izvješću nemam puno prigovoriti, čak što više, ima tu puno stvari koje bih odmah potpisao i rekao – tako je! Ali, brate, bode mi oči taj naslov „Stanje nacije 2017.“. Stanje – OK, 2017. – i to OK, ali kakve sad nacije?

Ako u BiH postoji neka nacija, onda ne postoji jedna, postoje barem tri, pod uvjetom da ono što najčešće zovemo trima BeHa narodima podignemo na jednu višu razinu, odnosno stavimo u širi kontekst, gdje onda imamo savršeno jasnu sliku tri nacije koje se meškolje u granicama, ali i izvan granica BiH.

Ali jedna nacija u ovoj zemlji ne postoji ili je, ako je netko želi definirati po svojoj nepripadnosti postojećima, ona tek u embrionalnom začetku, s nejasnom vizijom što jest i tek malo više jasnom vizijom što nije. Sama zemlja i društvo u BiH, dakle, nisu nacija, osim ako ne amerikaniziramo stvari, a to je već drugi par rukava i vjerojatno pobliže označava idejnu misao vodilju CCI-ja kao organizacije, no to u ovom trenutku za ovu kolumnu uopće nije bitno.

Bitno je da je svuda nacija istoznačica za državu samo onda kada postoji unutar granica države konsenzus u osjećajima i shvaćanjima – a to podrazumijeva štrihiran kao prolazan zajednički kulturni, jezični, vjerski, povijesni identitet (plus još štošta) – i, možda najvažnije, zajednički osjećaj pripadnosti, a samim tim i zajednički osjećaj za planiranje budućnosti!

I, onda? Može li onda ovo u nas biti nacija? Imamo li u granicama države identičan jezik? Istu vjeru? Iako se savršeno razumijemo, dabome da nemamo zajednički jezik, o tome slušate već godinama, čak i ako smo ga imali, više ga nemamo, a to će vam potvrditi svaka državna institucija već na svojoj Internet stranici i svaka kutija cigareta od pola pa na dolje. Nešto ne vidim da smo približili stavove po ovom pitanju.

Važno je da smo naši

Jezik još i nekako, ali vjera je ovdje voda duboka, zar ne? Što bi zagriženi „nacionalno neotrovani građanin ateist“ rekao – od vjere je ovdje sve i krenulo naopako i time ub'o bingo, sasvim u skladu sa vlastitom preferencijom za (alternativne) činjenice! Naravno, već čujem kako neki kažu – pa kako može Amerika onda biti nacija, a ne možemo mi, kad je u SAD-u toliko različitih naroda i vjera i jezika? Naravno da je tako u Americi, ali jedno smo mi, a drugo je USA. Od Kulina bana do današnjih dana američka i naša priča veze jedna s drugom nemaju. Amerika ima, to svi znamo, raznih boja i rasa i godine dolaska, i prijavljenih i neprijavljenih, ali tamo svi imaju osjećaj pripadnosti SAD-u (ili ga moraju imati ili ga , pak, očajnički žele razviti!), savršeno razumiju povijesni kontekst SAD-a i savršeno im je jasno tko u SAD-u kosi, a tko vodu nosi, već od prvih amandmana na Ustav.

U toj stalno grijanoj čorbi, kako bi oni rekli melting potu, narodi su se doseljavali i prilagođavali zadanom okviru, jer bi se drukčije šipak naselili - dobili bi šup kartu a da nisu nogom kročili na američko tlo! I nikad se nisu uhvatili za američku zemlju kao narodi, barem ne na način na koji smo mi u našoj ukorijenjeni.

A kod nas? Što ćeš kod nas, kukala ti majka? Ma koliko se neki upinjali da „Bosna ima okvir stariji od Amerike“ našu sliku na zidu drži krhak ram zvani „Opći okvirni sporazum za mir u BiH“, narodski – „Dayton“, a bosanski lonac ma kako ga miješao onaj koji želi unutra vidjeti građane, kao u SAD-u, zapravo stalno miješa sastojke koji su i dalje veoma „al dente“ i što ih se više kuha oni nekako tvrđi postaju.

Melting pot je nula prema bosanskom loncu…

Naša tri konstitutivna naroda, starija od svih Amerika (barem u europskom, a još više vlastitom poimanju svijeta) svaki na svoj način gledaju na ovaj komad zemlje koji sliči trokutu iscrtanom drhtavom dječjom rukom. Gledaju na njega različito, ne dovodeći u pitanje svoje korijene ovdje (nijedan od tri nije za sebe ništa osim temeljnog!), različito, usput, tumačeći i taj Daytonski sporazum, koji je trebao valjda biti svima jednako jasan.

Zar se potpisuje nešto što ti nije jasno? No, ne da nije jasan, nego se još od prvog dana izvrće i oblikuje po želji, kako se kome omili. Još se tinta na potpisima nije osušila, a u nas je krenuo teror alternativnih činjenica oko Daytona, a onda smo u svemu ostalom nastavili gajiti alternativne činjenice. Zato jedni kad kažu 'ajde, drugi kažu – jok! Kad jedni kažu – daj nam, drugi kažu – neću! kad kažu - da, drugi na prvu, bez gledanja, kažu - NE!

Kad ovi kažu – uđi, ovaj prvi kaže – nisam lud! Dayton je, dakle, potpisan i ovjeren ima više od dva desetljeća i što se u međuvremenu dogodilo? Svašta, ali ništa što bi mirisalo na bilo kakav američki san ili neku lokalnu varijantu.

Imamo li zajedničku kulturu? Ne pikaju se Pinkove zvezde i Zvezde Granda, kao vjerojatno najrašireniji zajednički sadržilac naše opće kulture, koja, rekli bi, i nije naša, ili je barem samo jednog od nas troje, ali hajde da ne kenjamo previše. Činjenica je da, usprkos trudu onih koji žele raditi za sve i svakoga, isti još uvijek okolo hodaju k'o po jajima da ne bi koga nagazili.

Pogotovo kad malo zagrebeš po društvima pisaca i inim institucionalnim kulturnim organizacijama koje se upinju pokazati kako NAŠ šipak ljepše izgleda u stihu od njihovog i kako su njihovi pisci fuj i grozni, a naši jedini dostojni učenja i poštovanja, tada zapravo vidiš koliko je ovdje sati.

Kulin ban vs. Crven ban

Jesmo li usuglasili zajedničku povijest kao svaka prava nacija? Sad ide smijeh ili nešto slično. Kakvo je to pitanje, ne samo da nismo usuglasili nego nema niti jednog datuma od 1990. naovamo i događaja kojeg označava na kalendaru a da o njemu isto mislimo! Čak su nam dijametralno suprotni. Ma, i datumi prije toga su u potpunom nesuglasju, odnosno svatko ima svoje činjenice, svaka je svačijoj alternativa i svaki svoje uvjerava da su samo njihove činjenice one prave, a većina odabranog naroda uglas i bez pardona viče – tako je!

Ima li to u SAD-u? Je li oni imaju sporove oko Drugog svjetskog rata, oko Građanskog rata ili su strogo podijeljeni oko Panamskog kanala i sveukupne uloge SAD-a u svijetu? Ono malo strke oko Vijetnama, tu i tamo kakve bune sindikata ili Black Powera, „ukjupajvolstrita“, sljedbenika Chomskog i sličnih građanskih akcija ne mijenja stvar, Amerika je postojana kao klisurina, samo joj se sadržaj podložan sitnim kozmetičkim mijenama kroz vrijeme.

A u nas? Ne samo da nismo usuglasili temelje kako treba, nego svaki dan stvaramo nove činjenice koje nas udaljuju međusobno u vjeri kako je samo naša istina prava, a njihova lažna.

Jesmo li usuglasili zajedničku pripadnost kao što to radi prava nacija? Jesmo, kako nismo, baš kao što smo usuglasili i zajedničku povijest, zajedno izglasali zajedničku zastavu, grb i himnu, usuglasili zajedničke praznike, zagrljeni donijeli zajedničke stavove oko federalizacije, ili se poklopili u razmišljanju u pogledu upotrebe oružanih snaga o 9. januaru, da ne nabrajam dalje…čak ni uvjetovani krediti sa zapada više ne pale.

Selo veselo

Dakle, mrka kapa, daleko smo mi od nacije, nema ovo ovdje veze s nacijom, s tim da su se jedni ipak dosjetili da se „po američki“ identificiraju sa državom, dajući joj atribute svog odraza u ogledalu, kužeći da bi to u današnjem kampanjskom svijetu još i moglo proći i donijeti mašala bodova, pogotovo ako se sve odradi „dok se Vlasi dosjete“, kao što kaže ona stara izreka. I onda, nakon te uspješne akcije, ide i buljuk alternativnih činjenica, da se utvrde stečeni položaji. Ali, nije ni „Vlasima“ mane - sve dok je alternativnih činjenica, nema zime! Istina je uvijek na našoj strani! Činjenica!

I kažeš – stanje nacije? Stanje još i nekako, ali nacija nikako. Zapravo, kad sve ovo staviš na papir, dobro je da imamo i nekakvo stanje, pa kakvo je da je, zajedničko nam je.

I to je činjenica. Nažalost, nije alternativna.