Zemlja zadnjega časa

I tako, BHT je u zadnji čas postigao dogovor s EBU-om, pa će ipak u srcu zemlje ove raja moći gledati Europsko prvenstvo iz Francuske. Ne čudi to, u nas sve ionako dolazi u nekom foto-finišu, sve se rješava u zadnji moment, baš kao u onim klasičnim kaubojcima. Znate, ono, taman kad se Indijanci naštele da pokolju ono malo preostalih očajnika iz diližanse odnekud se začuje truba i laka američka konjica riješi stvar.

Vrag ti piz odnija!

U nas truba, doduše, zatrubi tek tu i tamo, dosta stvari odavno je u ovoj zemlji prešlo svaki razuman rok rješenja, a ni trube ni konjice niotkud. Ni američke ni bilo čije druge, jer su institucije „zakurac“, stranke neosjetljive na opće potrebe, a njihovi lideri se inate oko komada pašnjaka ili pustopoljine radije nego da sjednu kao mudre poglavice, popuše lulu mira i konačno dogovore nešto što nije dogovor da se opet probaju dogovoriti.

Ovo je zemlja u kojoj se sve živo razvlači i odugovlači, sve do zadnjeg časa čeka se da odnekud dođe instrukcija, da dogori do prstiju, da se spusti na najniži čovjeku poznati nivo, pa tek onda da se krpi, da se ušminka, da se kapne štogod na žednu zemlju. A onda opet suša…
U nas se stalno nešto čeka, stalno se ponašamo kao da za sve ima vremena, stalno trpimo one koji inzistiraju na odugovlačenju. A vrijeme je, dragi moji, jako potrošna roba. Odnosno, ne vrijeme, nego mi u vremenu.

Svi ti naši zadnji časi, sve te naše u zadnji moment ugašene vatre nisu ništa drugo nego ružni ugarci na zelenoj livadi, sramota koja buja i raste umjesto zelene trave. I ti stariš gledajući to sranje. Gledaš kako ugarci kao ožiljci bujaju i kako se sve pretvara u zonu sivila.

Probudi me, ovo je neki ružan san!

Kad živiš u zemlji u kojoj se stalno kasni, u kojoj se oteže, rasteže i zapinje do besvijesti, u kojoj prođe dvadeset godina kao da je negdje prošla jedna, u kojoj se ne mijenja ništa, dođe ti muka. Hoćeš povratiti koliko je više tegobno stalno proživljavati te iste trenutke natjerivanja problema do krajnje granice i onda nekakvog rješenja u zadnji čas.

I taman kad malo dođeš sebi, skontaš koliko problema čeka rješenje već deset, petnaest, dvadeset godina. I koliko se ti problemi periodično i ciklično pojavljuju, pale i gase, pa onda poniru da bi se opet vratili i iznova opteretili naše živote. I opet ti dođe muka. Dođe ti da rigneš u prvu rupu na asfaltu, da se olakšaš u prvi otvoreni šaht, da muku istreseš pod prvu lipu koja samo čeka da je iskrče.

Dođe ti muka jer znaš da ima ovdje problema puno većih od prijenosa Europskog prvenstva. I da ima puno njih gdje bi nam tek eventualno mogla pomoći truba u zadnji čas. A trube, da prostiš, niotkud! Ili je čas već prošao ili nema tko zatrubiti? I jedno i drugo, čini se.