Zapis o komarcima

Ima ona stara izreka koja kaže da tek kada ti komarac sleti na muda shvatiš da se svi problemi mogu riješiti bez nasilja. I ne samo što je smiješna, nego je ova izreka posve istinita.

Drugim riječima, tek kad dođeš u, ako ne baš bezizlaznu, a onda bar u fifty – fifty  situaciju, ti si za alternativu, za pregovore, za razumijevanje. Dok si jači, tlačiš, ne zanima te nikakav razgovor i ne uvažavaš da i druga strana ima svoje potrebe, baš kao onaj komarac, koji, ma koliko se to nama ne sviđalo, pije našu krvu, jer mu je takav grah pao.

Spadam u one osobe koje jedino kod komaraca iritira ono kad ti zuje pored uha, inače nemam problem s njihovim ubodima. Dabome da i mene ubadaju, ali nemam neku izraženu reakciju na njihov ubod, ne skoči mi nikakav tamni brežuljčić koji svrbi, ne natekne mi kapak i slično…eto, jedino ako me ubodu za prste, tu imam neku reakciju, ali i to tek ponekad. Kako znam da me ubodu? Pa, eto, gledao sam ih dok to rade, ako baš hoćete.

Opsesivno osluškivanje zujanja

Jesam li zbog navedenog sretan, vi mi recite, ali bar ne moram skakati po kući s novinama u rukama  tražeći noću komarce  po zidovima, kao moj stari, na primjer, koji je izrazito komična pojava kada ih vreba pred spavanje. Skoro jednako komičan kao kad objašnjava zašto je nekome dao glas na izborima.  

Također, ne zaprašujem stan, ne palim one spirale i ne vješam svakakva čudesa o luster, na kraju krajeva - nemam ni one mreže, takozvane komarice na prozorima i generalno mi ljeta prolaze bez te gnjavaže zvane komarci. Živim sa širom otvorenim prozorima, ne dozvoljavam da mi zujanje ograniči životni prostor i kretanje.

Tek, eto, kad mi zujne pored uha dosjetim se nabaciti slušalice na uši i uz malu noćnu muziku stupiti u svijet snova. Kad strgnem slušalice, već napola u snu, tada mi može i čitav roj zujati pored uha, ne marim…

Nego, zašto ja ovo vama pričam? Pa, eto, nekako imam dojam da živim u zemlji u kojoj se pretjeruje s komarcima. I zujanjem. Čak i oni koji nisu osjetljivi postali su ovisni o zujanju i svakodnevnom lovu na potencijalne ubadače, lutaju okolo s novinama u rukama reagirajući pritom na svaki zzzzzz.

Da,  naravno, ne mislim na komarce, nego na opće stanje u društvu i medijima. Živimo u zemlji u kojoj je sve, osim valjda dužnosničkih plaća, zapošljavanja podobnih i nabavke automobila za obnašatelje funkcija, stalo u vremenu i prostoru.  Ali, taj zastoj očito nije problem sve dok na dnevnoj bazi imamo dovoljno zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzujanja.

Koga su komarci grizli, taj se svakoga plaši!

Zuji zemlja vazda isto već godinama. Dio zujanja dolazi iz mase, od raje navikle da virtualno bocne, pa svaku vijest iskoristi za bljuvanje prerasuda o drugima, zaostalo nam iz vremena kad smo navukli komarice na svaki prozor, one sa znakom UNHCR-a. A ako ne to, onda zuje o vlasti, rekao bi čovjek evo samo što nisu i uboli drito u nečije debelo dupe, no, kao što se zna, sve završi na zujanju, a debelo dupe ostane gdje jest – ili tek možda preskoči u dvokoraku na neku novu funkciju.

Dio zujanja dolazi iz orkestriranih medija, ali kako nitko nikome ne uzima čitatelje i gledatelje, tako rojevi zuje svaki za sebe, baš kao kad u filmovima, pa makar i crtanim, vidiš onaj roj kako se rasturi od zujanja u mjestu, negdje nad površinom vode usred močvare, kuražeći valjda sebe, a plašeći sve oko sebe.  Tako svaki roj u nas zuji za sebe i galami nad svojom močvarom.

Ako bi netko i promućkao močvaru, onda vlast zuji gdje god zatreba, imaju oni svoje komarce za te stvari, ali ne zaboravimo da dio zujanja odradi i oporba, ako je možemo tako nazvati, zauvijek izgubljena u vlastitoj jalovosti i neartikuliranosti, pa odzuji svoje taman tamo gdje se vlast umori – i spasi močvaru! Ono, taman kad pomisliš da su se opametili, oni opet ulete k'o crni leptir na svjetiljku. Ili komarac, votever.

Ne zaboravimo kako postoje i mediji koji se žele podičiti posebnim zujanjem u ime slobode i demokracije i koji, nažalost,  uglavnom zuje dok ih netko za to zujanje financira. Čim nestane meda, nema više ni zuje. Ili odzuje instiktom za preživljavanje u pravcu jednog roja i pritom se vode onom starom mudrošću – što veći, to bolji!

Insekticidu istekao rok trajanja

I tako, zuji zemlja, rasturi se sve od iritirajućeg zvuka visokofrekfentnog brzopoteznog klepetanja, ali svejedno sve stoji u mjestu. Baš kao rojevi nad močvarom koje sam već spominjao. Tu i tamo poneki slobodan letač pokuša, ali brzo postane plijen, dok se ostali drže stisnuti u sigurnosti zujajuće mase svog roja.

Ne ide nigdje Bosna, a bome ni Hercegovina, a na kraju krajeva i zašto bi? Niti tko tjera glavonje da se dogovaraju, niti je njih velika muka stisla da traže alternativu i dogovor. Objasnio sam vam već iznad kako stoje stvari. To što je propao još jedan radni ručak samo je dokaz da nikome još uvijek nije sletio komarac na jaja, a niti će.

Što, zapravo, pored toliko zujanja u državi, jednostavno mora začuditi. Ali, nije nam prvi put da smo zajebali statistiku, zar ne? Ponekad si mislim da ova naša država isključivo zbog toga i postoji. Da zajebe statistiku. Na svaki mogući i, dok ga mi nismo provalili, nemogući način.