Stranac u noći

Ne znam jeste li gledali Stranger Things, a ako niste samo da vam kažem da je u pitanju jedna jako uspješna Netflixova  serija, koja vam, uz sav horor u radnji i ostalo što u radnju spada, zapravo ostavlja dojam da ste je već nekad davno gledali, pogotovo ako ste intenzivne djetinje godine potrošili u osamdesetima.

Serija se doima kao kompilacija najboljih momenata ET-ja, Poltergeista, originalnog Onog, Carpenterovog filma Stvor, Petka 13-tog, Aliena i Straha u Ulici brijestova, da ne nabrajam dalje, ali ono što je jako bitno je činjenica da ni na jedan od tih filmova ne možete uprijeti prstom i reći – Evo, odavde je maznuto!

Uglavnom, odgledao sam obje sezone, a da sam pritom stalno imao dojam da sam seriju već negdje vidio. I, normalno, mozgao sam, mozgao, zato sam uspio sjetiti se svega ovoga iz osamdesetih što sam vam gore napisao. Ali, i nakon što izbacih listu filmskih i TV referenci, opet je ostalo nešto u zraku, kao da sam još nešto propustio,nešto za što bih rekao da me radnja serije jako podsjeća na to. I, pogađate, nakon duge patnje i tu sam nadošao, naprosto mi je najednom sinulo!

Glumimo bez marke honorara

Za manje upućene, radnja serije se zbiva u jednom malom zabitom američkom gradiću, ispod kojeg, ispostavit će se, postoji portal za prolaz u podzemni svijet, koji je, radnja serije će nam kazati, zapravo samo druga, okrutna dimenzija svijeta kakvog poznajemo. Ta mračna strana, to podzemlje, ta druga dimenzija istog, u seriji se zove Upside Down. Naoposum, što bi rekao stari svijet kod nas. Zlo i naopako, što bi rekli oni malo mlađi od njih.

Na što sam, dakle, nadošao? Nisam ja taj Naoposum nigdje vidio ranije, nego me je samo njegovo uprizorenje u seriji podsjetilo na život koji živim(o) već dugo, na okolinu, na gradove, sela, zemlju, na ljude, gdje jako dugo imam dojam da je sve nekako izvrnuto, mračno, hladno i obavijeno čudnom mrežom korijenja i lijana, koje čvrsto u zagrljaju drže i ljude i njihove mozgove, spuštene onako kao kakva mrena, kao kakva ribarska mreža iz koje se ne možeš iskobeljati. Da ne spominjem stvorove koji obitavaju u toj alternativnoj stvarnosti, uvijek krvožedne, bez imalo mjere i skrupula, vječno spremne da, čim namirišu krv, idu do kraja, gaseći jedan po jedan ljudski život, zadovoljavajući svoju neutaživu glad.

Sve je isto, samo je različito

Da vam to kraće opišem, to je onaj dojam kojeg imam, a bit će sad i četvrt stoljeća, moguće i puno više,  da smo u jednom trenutku, a da nismo primijetili, nepovratno prešli iz jedne u drugu dimenziju. A kad smo primijetili već nam je bilo kasno. Korijenje i lijane učinili su svoje, ulaz portal je zauvijek nestao.  I sada živimo u prostoru koji izgleda identično onom našem, ali u kojem stvari stoje drugačije, sve je hladno i nekako neljudski, sve je ukočeno i mračno, sve je puno mržnje i straha.

I baš kao što bi Vaha Halilhodžić rek'o – kažem ja….blago onom mom američkom vršnjaku, koji će se pri recenziji Stranger Things serijala dohvatiti istih onih referenci koje sam i ja naveo na početku – od Poltergeista do Stvora, od ET-ja do Aliena, dakle stvari koje smo gledali na TV-u, a jao nama koji referencu možemo naći još i u vlastitoj svakodnevnici – u zemlji u kojoj naoko sve izgleda još uvijek dovoljno ljudski, ali samo malo koncentracije  ti je potrebno da prepoznaš kako je sve zapravo naoposum. U zemlji u kojoj je na površini jedno, a ispod površine buja nešto sasvim drugo.

U zemlji u kojoj te uhvati jeza, ali nekako te strah priznati i sebi i drugima, da je Naoposum nekako stvarniji od onoga što nam se servira kao privid stvarnosti, recimo Dayton. To zabito mjesto koje naizgled živi, ali u kojem ispod  privida stvarnosti živi rak rana. Gdje je istina zapravo laž I gdje se iza gomile maski kriju isti oni krvožedni, beskrupulozni , koji su tu da idu do kraja. I to ne negdje u prikrajku, nego baš drito, sredinom, preko nas koji još uvijek vjerujemo da Naoposum ima nestati sam od sebe.