Strah od Nove godine

Evo, sve se nekako pokušavam sjetiti kad smo zadnji put Novu godinu dočekivali s nekim kolektivnim elanom, s nekom javno opipljivom nadom da će stvarno svima biti bolje u narednih 366 dana. Ne nije greška, naredna  godina zbilja ima toliko.

Pokušavam, ali ne uspijevam,  sjetiti se neke godine prema kojoj smo zračili općim optimizmom, koju smo kolektivno jedva čekali jer se u njoj ima dogoditi nešto veliko i prijelomno. Ali ne u smislu da nam se prelomi i obije o glavu, nego baš da, ono, zaokrenemo na raskrižju i to prema natpisu na kojem piše Bolja Budućnost. Pomozite mi, ja ne uspijevam.

Pucajte pištolji plašljivci!

Zalazim u svaki kutak memorije i nailazim uvijek na isto, gotovo šablonsko, nevjerovanje političkim obećanjima (što se uvijek na kraju pokaže kao opravdano), isti strah od neizvjesnosti koju nosi budućnost (što se opet nažalost pokaže ispravnim) i isti onaj „jedi i pij danas, tko zna što nosi sutra!“

I nalazim da, kad te već ne plaše naši, onda nas pred Novu plaše na globalnoj razini. Strah i novac valjda najbolje pokreću planet. Kako uostalom dočekati Novu potpuno prepušten čarima optimizma kad te plaše rezanjem socijale ili ustezanjem remena, kad govore da će zaduživanje biti još veće, kad te uvjeravaju da će nebom zavladati dronovi, a roboti samo što nam nisu uzeli sve poslove iz ruke, kad su glavne furke na budućnost ratovi, zagađenja, epidemije, bombaši samoubojice, otkidači glava i globalne klimatske promjene?

Eto, baš dođe čovjeku da izmisli nekakav vremeplov i prebaci se negdje u mirniju i već odživljenu prošlost, zar ne? Ponekad se i 1992., koju smo, eto, nekako preživjeli, čini sigurnijom od neizvjesne 2016., za koju još nemamo pojma što će iznjedriti.

Pesimisti po zanimanju

Otkud taj pesimizam? Je li nam on urođen ili je jednostavno u pitanju  normalna lokalna reakcija na odronjavanje od kojeg ovo društvo boluje već dugo vremena? Jesmo li anksiozni pred izmjenu godina zato što ne znamo što će se dogoditi ili zato što znamo da ništa nećemo učiniti da se to nešto ne dogodi?  

Možda je jednostavno u pitanju strah od neizvjesnog? Strah od neizbježne promjene? Strah od neizbježnog starenja? Ne znam točno što je, ustvari, možda je sve navedeno, ali nekako nemam dojam da i ovu dočekujemo u nekom optimizmu.

Ali, eto, svejedno je najčešće pitanje –  Gdje ćeš za Novu? Kao da je Nova neka Noina arka, pa će svaki koji se snađe za Novu naći spas za barem narednih 366 dana. Nažalost, nakon dočeka Nove uvijek garantirano slijedi mamurluk i suočavanje s opet istim egzistencijalnim pitanjima. Pogotovo onima koji su nastupili kao da sutra ne postoji.

A što ćeš kad je dočekaš?

Zbog toga, zapravo, i nisam bio neki veliki ljubitelj dočeka Nove. U kutku mozga mi je smetalo što  ljudi zapravo zdravo za gotovo prihvaćaju biti ono što se od njih traži. Srediti se, izgledati lijepo i iznad stvarnih mogućnosti, nabaciti osmijeh izvan svojih normalnih gabarita i uključiti se u opći Doček. Žele najbolje svima, da bi se željelo najbolje njima samima, plešu, cerekaju se, nazdravljaju. Jer je red. I onda se naroljaju, jer  je isto tako red.  Ali, od kratkotrajne opijatske sreće se ne živi. I prazne želje ne mijenjaju i ne oblikuju novo ljeto. Novo ljeto, svih 366 dana,  oblikuje naporan rad na sebi i na drugima. Kad bi tako bilo, možda bi stvorili uvjete za neki konačni kolektivni optimizam.

Ali, rijetki su oni koji zbilja svoje želje u Novoj godini i ostvare. To su oni koji ne igraju na kartu sreće i ne čekaju da ih potrefi, nego oni koji učine nešto. Ostali se svedu uglavnom na onu foru da sebi skromno prije svega žele puno zdravlja, dok u jednoj drže cigaretu, a u drugoj dupli viski. Kao da je zdravlje pitanje odnosa želje i sreće.

Željo moja, tugo moja…

A onda požele i više novca, a da ih pritom hvata tiha jeza od bilo kakvog pokuašaj da se taj novac nađe u džepu. Kao da lova pada u džepove tek tako. Kao da je lova pitanje odnosa želje i sreće. Ponavljam, želje se ne ostvaruju tek tako. I vjerovatno su svi kolektivni strahovi rezultat toga da uvijek ostajemo samo na željama, čekajući da nam ih netko drugi ispuni. I to nam je postalo onako, normalno. Jer je red.

Da,  sve mi se nekako čini da nam je pesimizam pred Novu godinu i iza Nove godine postao navika. Jer je red. Baš kao i vesela proslava Nove godine. Jer je red. Šteta što su nam to rijetke stvari u kojima imamo nekog reda.

Sretna vam Nova godina!

Da, pogađate, jer je red čestitati. Ali, vratimo red u sve ostalo, ozbiljno vam kažem. Prvo u sebe, a onda i u druge.  Da ne bi opet zbijali redove ili stajali u redu.