Što su Balkancu električni automobili?

Iako se čitav svijet, bar se tako čini, urotio protiv klasičnih dizelaša i benzinaca u korist električnih automobila, te im pojedine zemlje već spremaju smrtne presude u vidu zakona kojima bi se izgnali sa cesta u narednom periodu, a proizvođači, kao kakvi pokajnici, najavljuju da samo što nisu šupirali dizelaše (a i benzince) iz svoje ponude, Balkan za sada mirno spava.

Ni države, ni vlade, ni društveni aktivisti ne dižu nikakvu galamu oko onoga što na Zapadu već zovu novom tehnološkom revolucijom, rekao bi čovjek da iz ovog našeg prikrajka gledamo na 'lektriku u autima kao na tek prolazan hipsteraj, koji nema šanse da zamijeni naše voljene TDI-je, dCi-je, TDCI-je i ostale „čađavce“.

Uostalom, zašto bi mi, koji smo i inače na repu većine tehnoloških dostignuća uopće i galamili u korist električnih automobila? Iz ove perspektive jedina korist bi mogla biti, da ako se u Europi električni automobili zbilja razmnože, struja koja ih pogoni više neće biti toliko jeftina, pa će naše Elektroprivrede sa još pokojom novoizgrađenom akumulacijom ili termoelektranom sasvim lijepo i udobno živjeti, skupa sa svim novoprimljenim djelatnim i manje djelatnim osobljem.  Ionako o ekologiji ovdje malo tko i razmišlja, pa koji dimnjak viška nikoga ne bi zabolio, zar ne?  

Strujni udav

No, zbilja, pitanje je sasvim ozbiljno – ako Europa inzistira na električnim automobilima, tko će onda proizvesti toliku struju potrebnu da se jednog dana uštekaju svi ti milijuni automobila? Pošto znamo da je stara Europa ionako kratka sa energentima, a ni struje bez pomoći nuklearki nema na bacanje, logično je upitati kako, recimo, Nijemci, namjeravaju u isto vrijeme pozatvarati nuklearke i zamijeniti dizelaše električnim autima? Neka mi oproste, ali to je logično pitanje, ne samo nas autsajdera s Balkana. Kad milijuni i milijuni Europljana uštekaju auta tamo gdje uštekavaju i mobitele, televizore, bojlere, fenove, šporete i mikrovalne, tko će to namiriti?

A opet, iz naše perspektive, možda su Zapadu pomalo i dosadili automobili, oni su ideal autonomnog transporta ionako uživali puno prije nas, kod nas je praktično tek nakon rata svaka kuća nabavila barem jedan auto, a one koje su prije rata imale jedan, sada imaju dva ili tri, neke i četiri, pa makar sve bili Golfovi Dvice, ali auto je auto i autonomija je autonomija.

Zapad je punu mobilnost obitelji  davno izgustirao, još tamo u sedamdesetima, još dok smo se mi familijarno gužvali u jednom Fići i pomno planirali svaki odlazak automobilom, da nam 'kogod iz kuće ne izostane, i gdje se zvao susjed da se ne putuje sam, jer je grehota, tamo na Zapadu su muž i žena imali svak' svoj automobil, a i dijete bi, čak i prije punoljetnosti dobilo svoj.

Automobil ili strah od gašenja baterije?

Tamo su se vozili gdje im je srce htjelo i kuda god ih je vodilo, sve po autocestama i stradama u četiri trake, dok smo mi autom gacali našim putevima samo kad se pješice ili "prugom", eto, ne može. Sad najednom imaju Zapadnjaci problem da im je previše automobila u gradovima, da zagađuju, da su gužve neopisive, da su skontali kako se uopće ne isplati automobil pored odličnih U-bahna i Ubera, pa taman kad je i nas krenulo to sa slobodom i putovanjima, odjednom automobil s dizelom, tim ovdašnjim kraljem svih motora – ne valja! Odjednom propaganda kako je auto s dizelom k'o prije dvadeset godina da si s konjem u grad sišao.

Odjednom neokrunjeni kralj svih motora čađi više nego što treba, odjednom je prljav i izaziva rak, guši gradove i izgriza nacionalne spomenike! Ama, nema ni petnaest godina da je bio toliko hvaljen kao budućnost transporta koja će benzince poslati na otpad povijesti, kada ni analitičarima ni novinarima nije smetalo što brunda, a direktori velikih brendova se sa ovolikim osmijehom na licu natjecali koji će mu dati više hvalospjeva i udahnuti više snage u svakom režimu rada turbo-punjača. I eto, sad je najednom dizelaš kriv za sve! E, nećeš majci!

Iz zemlje u kojoj se glavni grad guši u smogu tokom zime i zbog toga vlasti eventualno donesu kakvu nebuloznu i komičnu odluku tipa par – nepar, koju brže bolje ponište, da bi ove godine vjerojatno napravili opet isto, teško je i zamisliti koji klinac je tim Zapadnjacima pa se sekiraju oko Euro normi, oko čestica čađe i procenta CO2 u zraku. Zašto ne stanu i ne pomirišu cvijet, pa makar bio i genetski modificiran?

Iz zemlje u kojoj kontejneri gore na dnevnoj bazi, a zapaljeno smeće, stare gume i toliki dimnjaci na čijem drugom kraju su peći na kruto i boktepit'o još kakvo gorivo, to sa električnim autima malo izgleda i kao zapadnjački tandoprc iz čiste dosade. Ili kao ideja velikog lobija da sad, kad su vidjeli da su automobili dosegnuli takav nivo razvoja da bez velike muke ne možeš lako prodati nekome novi, pogotovo kad mu je stari još dobar, a novi baš nedovoljno bolji i nedovoljno drukčiji, jednostavno proglase sve te aute nezakonitim i prljavim, samo da bi raji, uplašenoj da će ostati jedini s dizelašem u rukama, prodali novo. Strah je, naime, i dalje najjači pokretač.

CO2, je*o te ja!

Kad smo već kod lobija, mi na Balkanu smo još uvijek na strani onog naftnog, zar ne? Kao i sva ta gomila naših vlasnika pumpi, cisterni, uvoznika nafte i naftnih derivata…jeste li, možda, primijetili da su se zabrinuto udružili jer sutra neće imati kome prodavati gorivo? Jeste li, možda, primijetili kako pored svojih postojećih crpki grade „točionice“ za auta na struju? Niste, naravno. I točno da se čovjek upita, što da sam, recimo, Nijemac i da sam kupio električni auto, koji moram puniti svakih 400 kilometara, a put me nanosi katkad i u Bosnu i Hercegovinu, recimo, kod rodbine, prijatelja ili poslovnih partnera – gdje, sto mu gromova, da ga napunim? Čak i ako naiđeš na punjač u Bosni, ono, petorica nesretnika sličnih tebi već čekaju u redu, a Nusret samo sliježe ramenima i kaže – A jutros je radilo, jebajiga.

Tu, dakle, dolazimo do osnovnog pitanja, koje nije samo balkansko, a koje se nadvija nad električne automobile, osim onog pitanja o globalnoj isplativosti i čistoći istih kada govorimo o porastu potrošnje struje. Naime, pitanje glasi – Koliko se električni automobili, na trenutnoj razini razvoja, uopće uklapaju u ideal automobila kao sredstva koje je omogućilo beskrajnu slobodu čovjeku i otvorilo mu nove horizonte prema kojima putuje?

Drugim riječima, kako nešto s dometom od, recimo, 400 kilometara u idealnim uvjetima, i vremenom potrebnim za punjenje u rasponu od nekoliko sati do punih 24 sata, uopće može stati u istu rečenicu sa nečim što vam daje domet od 1200 kilometara i opet se puni za manje od par minuta? Sa strujom se mora planirati putovanje, kao kad su kauboji planirali gdje i kada odmarati konja i sebe, pa pojesti biftek i brdo krumpirića u kakvoj poštanskoj postaji. S benzinom vozite dok vam se ne prispava, a točite dok ste rekli keks. I koliko vam vrijedi električni automobil u zemlji u kojoj nema puno utičnica ili u trenucima kada jednostavno nestane struje?

Podaci u realnom sektoru

Zamisli se negdje u, recimo, Popovu polju, između Ljubinja i Trebinja, a u tebe neki električni auto i neplanirano si brzo potrošio struju, baterija na 3 posto, frka, panika.  Trebat će ti barem desetak godina da zamisliš kako te uskoro čeka neka utičnica za brzo punjenje, s generatorom koji je imun na nestanak električne energije. A najkomičnije od svega bi bilo da dođeš negdje, a oni struju za punjenje električnih auta dobijaju iz agregata – na naftu!

Moje balkansko srce hoće reći da razumije električne automobile na dva različita kraja automobilske skale – male gradske zvrkove koji dostavljaju pizzu ili služe kao brzi transport do radnog mjesta kroz središta gradova i kao takvi su drugi ili treći auto u obitelji – a onda i supersportska auta koja koriste brutalna ubrzanja koje struja nudi, ali ne zahtijevaju ništa drugo nego revijalnu vožnju vikendom, pa je domet manje bitan od performansi. Te krajeve skale je lako razumjeti, ali što ćemo sa strujom kada, u perspektivi, milijuni ljudi budu primorani prijeći na elektriku u svojim običnim svakodnevnim autima? Hoće li to zbilja funkcionirati i u ruralnim krajevima i svakoj situaciji koja se realno može dogoditi u prometu? 

Hoće li se domet povećati ili ćemo, kao u nas pred rat, gledati ljude kako guraju auta jer je nestalo „goriva“ zbog greške u kalkulaciji, nepredviđenoj gužvi na crpilištima ili padu temperature? Hoće li nestanak struje ili redukcije iste osim tamnog ekrana i ugaslog šporeta ponuditi i nemogućnost hitnog odlaska od kuće zbog ovog ili onog razloga? Hoće li se sloboda putovanja najednom suziti i upasti u kliše koji nam nudi vrli novi svijet u kojem će strah od putovanja zbog terorizma i strah zbog nedostatne baterije ići ruku pod ruku? Tko zna…

Pitao jednom jednog…

Hoće li dekretom izbrisani dizelaši sa Zapada doći kod nas kao jeftinija roba ili je to samo priča za malu djecu? Hoće li zbilja već sutra u Minhenu biti nemoguće natočiti dizel gorivo? Hoće li netko smisliti električni pogom za kamione? Hoće li avioni i dalje letjeti na kerozin i ima li struje za njih? I čemu električni auto u priči o ekologiji kada se za proizvodnju potrebne struje koristi prljava tehnologija?

Mnogo je pitanja koja se valjaju iza trenda zvanog električni automobili, koji je došao naglo, pogonjen Dieselgateom i koji se ne smanjuje u svojoj medijskoj snazi, ali konkretno za sada ne postoji automobil koji zbilja električnom energijom mijenja sve komparativne prednosti auta s klasičnim pogonom, osim hibridnih automobila, koji, iako najlogičnija karika u neminovnom prijelasku sa nafte na struju, odjednom nekima nisu dovoljno cool.

Ako vam je previše pitanja na jednom mjestu, ne brinite. Živite na Balkanu, ovdje se još uvijek nitko ne sekira previše zbog tamo nekih električnih automobila, u nas ne postoje poticajne mjere, savjesne društvene akcije i ekološki bonusi za one koji kupe električno. Ne postoje planovi za državnu subvenciju gradnje punjača, ne postoje projekcije razvoja, ne postoji zapravo ništa, osim općeg mišljenja da je dizel zakon, a struja ako dođe, dođe.  Stoga, no sikiriki. Bit će kako bude, zar ne?