Stid me od sramote

Još od subote se pokušavam probiti kroz masne naslage vlastitih sjećanja i doći u ono doba kad je Amerikanac rekao da nas je dosta više i da valja privoditi kraju našu lokalnu čarku s krvavim ishodima. Kada je Amerikanac rekao da smo dodijalii sa našim primitivnim ispoljavanjem mržnje i blatnjavim obračunima po čukama, gradovima i selima, a sve u ime maglovitih tuđih sjećanja i usmeno prenošenih memoara, kada je shvatio da će taj naš rat slabog intenziteta i prejakih zavjeta precima trajati do besvijesti, on je poglavice ovdašnjih plemena sjeo za stol, dao im banane – nabrzaka sklepao nekakav sporazum, zavrnuo im ruke iza leđa da ne bi nekome nestalo tinte u ključnom trenutku – i bila!

Siđe pošla?

I tako, ležim ja, kontempliram, sve se hoću vratiti u doba kada su nam rekli da je to bilo to i da nema više, da sad valja graditi budućnost, da će sve biti u redu i da ćemo, pod budnim okom međunarodnih faktora, uskoro opet u zagrljaj, pa onda možda opet i u kolo, pa zajednički velikim skokom u budućnost koja nas je čekala u europskim integracijama, koje će, jelte, izbrisati sve tragove krvavih devedesetih i uvesti nas, onako još blatnjave i krvave, u društvo civiliziranih i uljuđenih naroda. Skinuti nam cokule, opanke i zepe i navući nam bečke cipele na noge bez puno pitanja.

Smijali smo se, radovali k'o mala djeca, a sad nam kao smeta kad nam netko kaže da smo zapravo kolonija, nedovršena gradnja, gola rmatura koja hrđa svkom novom bujicom nikad prevaziđenih emocija…

 Ležim ja tako i kontam, pokušavam se prisjetiti i pomalo se probijam kroz hodnike memorije - čak i ne mogu vjerovati iz ove sadašnje pesrpektive, da sam bio te daleke 1996. neumjereni optimist. Da sam povjerovao svemu što se govorilo i ponudio svoju mladost na pladnju u zalog svim tim obećanjima. Lagao bih kada bih rekao da mi nije bilo dobro, kraj devedesetih proveo sam furiozno, grad koji je lizao rane nudio je iznenađujuće mnogo života, živjeli smo kao da nema sutra, tisuću kilometara na sat.

Ohajo, nehajo, tanko prihajo…

Točno je to bilo dovoljno da ne mislim(o) preozbiljno o budućnosti, uostalom, Amerikanac nam je obećao da će sve biti u redu, a činovništvo iz Bruxellexa zadovoljno je klimalo glavom suflirajući. Tko je tada mario za nekakve lokialne političare, ionako će nas usisati u EU, neće nam trebati ništa, samo ćemo uživati u zasluženoj pažnji, jer ipak smo se mi četiri nepune godine klali i ubijeli, red je da nam se daruje sve što nam treba. Da, da, sjetite se sebe…nije vam trebao Aneks 7 da bi plivali u optimizmu.

Bilo je malo razloga da im ne vjeruješ, zagrljaj je bio tehnički hladan, ali glumio je prilično dobro onaj majčinski, puna su bila usta i njihova, a i naših lokalnih voždova, europskih integracija koje samo što nisu zakucale na naša vrata i usisale nas u svijet od čokolade i marmelade, zemlju dembeliju u kojoj ćemo manje raditi, a više zarađivati, u kojoj zlatne kašike neće biti strogo čuvano obiteljsko blago za 'nedajbože', nego uobičajen prizor na stolu. Da si me prije dvadesetak ljeta pitao kako vidim ovu zemlju krajem 2018., izustio bih čitav traktat optimističnih fraza, kako je to i dolikovalo postdaytonskom vremenu u kojem se čak i 'Viza za budućnost' nekome doimala humorističnom serijom.

Ćiza – bliza za budućnost

I fakat, sjetih se da sam bio optimist, slatka ptica mladosti lepršala je iznad ruševina, širila je obzore jer je takvo bilo stanje stvari, malo tko mi je mogao doći s pričom da će ovaj grad, ova zemlja i svi mi skupa, za dvadeset godina tavoriti u istom, ako ne i gorem,  stanju svijesti, da će europske integracije biti svima ogađena fraza koja izaziva rak. I koju trećerazredni političar koristi samo kad nema što drugo slagati.

A onaj sporazum u kojem su se zavrtale ruke i dijelile banane da će postati  bedem preko kojega ni najpametniji ne mogu dobaciti misao drukčiju od tijesno uokvirenog u tom dalekom  gradu u dalekoj zemlji Ohio, ne mogu dobaciti ni do pola, a da ih odmah ne zaskoči krvožedna plemenska bratija koja još nije izašla iz devedeset i neke, ni mentalno, a ni fizički. Pa čak ni kad je maskirnu  zamijenila građanskim odijelom. Tko bi rekao da će budućnost dvadeset godina daleka na kraju ispasti bliža devedeset i šestoj nego bilo kojoj drugoj, a još uvijek jako tuknuti po devedeset i prvoj?

Ima Izač(ić)!

I tako, ležim i stresem se, prođu me trnci, hladni i neumoljivi, sve mi niz kičmu ide roj informacija u stampedu prema slobodi. To onaj stari ja  tražim sebi put iz ovog košmara, bježi stari glupi optimizam kojeg sam dotaknuo dirajuć' u dubine sjećanja, kidiše poput migranata koji žele dohvatiti granicu Unije, a ja današnji ih pokušavam izdegenečiti k'o policija na liniji negdje kod Izačića. Bijem ih nemilice, sve se praši, vraćam nazad sve te emocije, a snagu pendreku daje stid od sramote – i ta vražja misao -  kome sam, jebote, ja to vjerovao, što sam mislio -  i koji mi je k…c bio? 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.