Priča o zlatnoj ribici, a nije Vajta!

Nekad davno, ima tome i dvadesetak godina, prijatelj Pirke (ne ovaj Pirke što petkom piše za Bljesak, nego jedan drugi, iz Posušja) kupio je u prodavaonici kućnih ljubimaca mali ovalni akvarij sa dvije zlatne ribice unutra. Ne znam sjećate li se te prodavaonice kućnih ljubimaca, bila je tamo pored Desete, taman na ulazu u Eksperiment, preko puta one trafike što je tamo odvajkada. Sjećate li se ili ne? Dobro.

Nakon što je ta prodavaonica ugašena, čini mi se negdje početkom novog milenija, tu je dugo vremena bila cvjećara i pored nje nekakva kafančuga u kojoj su umirovljenici cirkali čelju. Barem tako mi je izgledalo. A onda je došao bager i poravnao sve to i sad je onako kako je, Deseta došla na svoje, a mi još jednom na primjeru vidjeli kako propada mala privreda i poduzetništvo.

Riba ribi grize ep

Nego, da se vratim ja na one ribice. Sjećate li ih se? Eno ih u prvoj rečenici. E, baš te ribice su Pirketu dosadile nakon par dana, pa ih je onda, naravno, uvalio meni, k'o fol da ih čuvam dok on po njih ne dođe. Ja sam općenito loš s kućnim ljubimcima, ne zato što ih ne volim, nego nisam navikao, vazda nas je bilo previše za kvadrate u kojima smo živjeli, pa smo još bili i podstanari dugo vremena, a to su dva preduvjeta da ni pas, a ni mačka ne dolaze u obzir. Ostali kućni ljubimci nisu nas toliko zanimali, pored mrava, žohara i pokojeg miša, tih stalnih pratilaca podstanarskih stanova, naprosto ti hrčak, papagaj ili ribica i nisu baš napeti.

Eto, tako je on meni uvalio zlatne ribice i zbrisao, ostavio mi onu nekakvu kutijicu s hranom i ništa drugo. Niti mi reče je li trebam mijenjati vodu, niti koliko trebam hraniti ribice, ma ništa, samo čuvaj, hrani i čekaj me da se vratim po njih. Uglavnom, bilo je to ono nezamislivo doba prije interneta i pametnih telefona, analogno tome nije bilo niti guglanja, a meni baš nešto bilo ofirno i krajnje blam da sad idem u tu prodavaonicu kućnih ljubimaca pitati koliko često se hrane zlatne ribice. Neka, ja ću to sam! Kao da je, uostalom, neka mudrost hraniti zlatne ribice. Vidjet će se kad su gladne, nije bez razloga akvarij providan, je l' tako?

Kad god zabacim, one zinu

I, uglavnom, pogađate, kad god bih ubacio hranu, onako između prstiju, zlatne ribice su to halapljivo jele. Pa bih ja ubacio još, a one opet – njam! Pa ja opet, one opet njam! I tako, bome, satima. Dok nisu uginule od prežderavanja. Izvrnula se jedna na moje zaprepaštenje, okrenula se na leđa i pluta, a za njom ona trakica kao trag uneređenja, a i ona druga samo potonula na dno, nit' tiče, nit' miče, k'o kad pijan tinejdžer zagrli stol usred kafane i klone glavom među podmetnute ruke.

Uglavnom, nije bilo neke velike štete, ionako Pirke više nikad nije pitao za ribice, a ja sam mudro šutio dok me ne upita. Akvarij je služio za neke druge stvari, eno ga i danas u životu, jednom sam iz njega izvlačio dobitnike u jednoj nagradnoj igri. Tek dugo godina nakon tog incidenta s ribicama saznao sam od jednog, koji se u to kao kuži, da zlatne ribice imaju tako kratko pamćenje da učas zaborave da su uopće jele. I tako je on meni lijepo objasnio da nije bilo do mene nego do ribica koje u tri sekunde zaborave da su zinule i progutale. Naravno, već je u međuvremenu stigao Google i ja sam uskoro provjerio da je to tek urbani mit – i da ribice pamte i do tri mjeseca! Što znači da je ipak bilo do mene i moje nevješte taktike hranjenja. A ribica k'o ribica, ponuđen k'o počašćen.

Koliko imaš na memorijskoj kartici?

Nego, pitate li se vi zašto vam ja ovo uopće pričam? Sjećate li se one kafane s početka priče? Kako, koje kafane? One u kojoj su penzići cirkali jeftinu čelju! E, ta kafana nije toliko bitna u čitavoj ovoj priči, jer priča se više tiče zlatnih ribica. I ljudi. Naime, ako su znanstvenici provalili da zlatne ribice pamte puno više od tri sekunde, kako to da još nisu provalili da su, suprotno zlatnim ribicama, ljudi zapravo ti koji imaju kratko pamćenje!?

Kako to, pitate se? Ne, nisam vam postavio memorijske zamke u ovom tekstu, samo onako iz zezancije sam postavljao povremeno nekakva pitanja, iako na ovom svijetu ništa nije baš sasvim slučajno.

Ali, evo, testirajte se sami, dozovite si memoriju, pa se pokušajte sjetiti koliko puta su vam prodali jednu te istu priču i vi je svejedno opet iznova i bez problema konzumirali, baš kao da vam je prvi put? Svejedno koja tematika je u pitanju, od jedne te iste dionice autoceste, preko europskog puta, dogovora i agendi, reformi i standarda, pa preko kanala na našem jeziku i zaštite toga i toga, da ne idemo na ono što su stvarne ekonomsko – propagandne poruke maskirane u slatkojestiv mamac, malo je puta ona zlatna ribica iz moje priče zinula koliko ste vi puta uradili isto.

Niste? To je, siguran sam, rekla sama sebi i zlatna ribica. Makar znanstvenici tvrde da je sve što je uradila, zapravo uradila svjesno i da pamti tri mjeseca. Isti oni znanstvenici koji, doduše, do sada nisu opovrgnuli podatak da je čovjek, također, svjesno biće. Možda i jesu, ali se brzo zaboravilo…u tri sekunde.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.