Ovi momci nisu za jazz

Ima jedna pjesma Pere Lovšina, inače frontmena legendarnih punkera Pankrta, koja nosi naslov „Ovi momci nisu za jazz“. Kratak i efektan naslov koji jednostavno objašnjava kako punkeri koji nisu makli dalje od tri akorda nemaju što tražiti u složenoj glazbi kakav jazz već jeste, ali im to manje – više uopće ne smeta, a niti zbog toga imaju nekih problema, jer jazz je njima nešto strano, odbojno i dolazi iz viših sfera koje ih, realno, baš i ne zanimaju.

Čak što više, jazz je njima dosadna komformistička furka, isviravanje koje je samo patvorina energije, salonska glazba za salonske intelektualce. I ne samo da nemaju problema s tim, nego su na neki način ponosni na svoja tri akorda, koja smatraju najboljom, najenergičnijom i jedinom pravom muzikom na svijetu. Punkeri nisu za jazz, nisu za salone, nisu za više sfere, punkeri su za vječno truljenje u uvijek istim starkama i uvijek istim kožnjacima, uvijek spremni na bunt, otpor i pljuvanje po komformizmu preko ista ona tri akorda s početka priče. I uvijek spremni opravdavati sebe i popljuvati bilo što izvan njihovih rezona – pa i ako treba potući se zbog toga, jer sve drugo je izdaja!

Pade mi na pamet neka raja koja je i na pragu pedesete odana punku i koja već trideset godina živi isti život na rubu egzistencije, bez dara i damara, bez prebijene marke u džepu, ali stalno s uvijke istim izgovorom – mi smo punkeri! O, ima li tužnijeg prizora od ostarjelih punkera kako čagaju ispod bine, u polumraku podbinja, omamljeniiznova istim lošim opijatima, s tendencijom da završe nosom u prašini ili guzicom u blatu?

Eto, sad kad se smirio vatromet i raspalio vatromet naše lokalne taštine oko toga, što drugo reći nego – „Ovi momci nisu za jazz“? Sad kad je pismo s aplikacijom završilo negdje u ladici briselske diplomacije, podignuvši u sjedištu EU skoro nimalo prašine, a u zemlji iz koje je adresirano izazvavši pravi tornado reakcija, od kojih je barem polovica najobičnija odvratna taština umotana u nacionalne celofane, a trećina spoj populističkih pamfleta i neutemeljenog optimizma, što reći nego – „Ovi momci nisu za jazz“?

Sad kad smo opet dobili priliku baciti na papire i ekrane svu nakupljenu žuč, koja se skupljala u godinama i godinama foliranja snošljivosti i jazza od suživota, pade mi na pamet taj genijalni naslov – „Ovi momci nisu za jazz“. Jer gledajući ponovno te sve naše punkere kako zapjenjeni u već poznim godinama viču stare parole, grcajući u bolnom grču spoja zavisti, mržnje i pohlepe, ja bolje pjesme za opisati stanje ne nađoh.

Ne, ovi „momci“ stvarno nisu za jazz. Ovi ovdje su čak i gore od punk benda na tri akorda – oni su disonantni punk bend u kojem svaki član svira za svoju publiku, svaki uporno svira svoj akord i svaki misli da je njegov akord onaj najvažniji. I, ako mene pitate, umrijet će svirajući kurcu, odumirući u vlastitim idealima koji nisu ništa drugo neko pi*kin dim, ona korijenska čista laž. Laž da su uopće bend, laž da su ikada zapravo i htjeli to biti.

Laž da su ikada imali namjeru napredovati i nastupiti na najvećim europskim pozornicama, laž da su ikada htjeli naučiti kako to učiniti. Punkeri koji su htjeli samo čagati u podbinju, tamo gdje se mrak miješa sa svjetlima pozornice, nikada nisu imali namjeru biti bilo što drugo. I čitavo ovo vrijeme folirali su, ne želeći nikada ići dalje od svog memljivog podruma u kojem se mrak, beznađe i mitologija isprepliću u smrtnom zagrljaju.

Zapravo, ne treba vam Pero Lovšin da shvatite u kakvoj glazbenoj prevari traćite svoj život. S obzirom na svirke zadnjih dana, uzalud je trenutni menadžer išao dogovarati gaže. Uzalud je palio vatromet najavljujući preokret, jer ovaj bend je sve samo nije bend. Ovi momci nisu za jazz. Ovi momci nisu ni za što drugo osim za ono što su bili prije mnogo godina – za doživotno valjanje po blatu i vlastitoj bljuvotini spod bine, dok u ušima odzvanjaju ista ona tri jadna akorda, za svako uho po jedan najmiliji.

Ima li, doista, tužnijeg prizora na ovom svijetu?