Nigdje na svijetu nema što ima ovdje!

Imam nekoliko prijatelja i još desetak poznanika pride, koji su relativno friško napustili ovu kontradiktornu zemlju i skrasili se u jednoj od onih zemalja koje zovemo Zapad.  Ljeto je pravo vrijeme da opet malo povire ovamo i donesu prve dojmove o svom životu i radu u inozemstvu. I tako, sjednemo mi, popije se poneka – i krene priča.

Neću sad o tome koliko zarađuju, gdje stanuju, kakvi su im generalno planovi, neću ni o mom dojmu jesu li sretni ili ne, to je ionako subjektivno do srži, ali hoću s vama podijeliti spoznaju da mi svi oni redom ponavljaju jednu te istu rečenicu „…ali tamo moraš radit', jebiga!“

Dakle, svega ima, ima posla, ima plaće, ima i stana i slobodnog vremena, ima i smisla, zašto ga ne bi bilo -  „…ali tamo moraš radit', jebiga!“

Rad je stvorio čovjeka – a nerad gospodina

I, evo, zvoni mi danima u glavi ta rečenica - „…ali tamo moraš radit', jebiga!“ i borim se s njom kao s kakvim sumo hrvačem, pokušavam je otjerati i zbiti u kut, stati joj nogom na glavu k'o zmiji i baciti u kakav jarak da tamo zauvijek istrune.

To otkriće dvadeset godina kasnije, to da se mora raditi da bi se zaradilo, konačna potvrda teorije da bez rada nema ni novca, žulja me kao kamen u cipeli, jer stiže prekasno, kako za ove što su spizdili na Zapad, tako i za nas ovdje. Pogotovo za nas ovdje.

Nemojmo se lagati, iako smo već odavno pregazili dvadesetu godinu u kapitalizmu, nama je i dalje osnovni ideal ovdje provesti život sa što manje rada za, po mogućnosti, što više para. I taj ideal ovdje i dalje stoji, kao korov jak, kao paukova mreža ljepljiv i savitljiv, neslomljiv. I tko taj ideal dohvati – pa može trošiti radni dan na raznorazne „važne sastanke“ po kavama, koristiti službeni auto i mobitel – taj je car! Ne samo sebi, nego i u očima drugih.

Nadom protiv rada!

Ovdje smo sami obezvrijedili rad kao takav i klimnuli glavom da ga se baci pod noge. To što posla nema, a para još manje, nije ni do koga drugog nego do nas samih.

Nedohvaćeni ideal ljudskoj gomili ovdje nije nikada bio onaj koji previše radi i shodno tome zarađuje („Nikad nema vremena, sav se dao u firmu, u što mu život prođe?“), nego upravo onaj na suprotnoj strani skale – koji ništa ne radi, a lova mu stalno kaplje!

To je onaj kojem se s fascinacijom u glasu vikne – „E, jesi lopov, svaka ti čast!“.

I za taj ideal spremni su uraditi sve, osim raditi, dakako. Uostalom, mnogi su za taj ideal i ratovali, zar ne?

I onda kad iz takve sredine odeš negdje vani, ma što da si do tada o Zapadu  čuo ili pročitao, fasciniran što si tome u oči pogledao, počneš svima ovdje govoriti tu  famoznu rečenicu - „…ali tamo moraš radit', jebiga!“. Ma nemoj?

Otkrivanje tople vode – mehanizma koji  čini svako normalno društvo u kojem ljudi rade da bi zaradili (i pritom su se izborili i  za uvjete rada i sva ostala radna i građanska prava) samo je dokaz koliko smo zapravo u kurcu.

Nek' guzica ne vidi puta

Dok smo ovdje zaneseno čekali da nam se dogodi ideal „malo rada za puno para“ , a za koji smo se izgleda prije dvadesetak i kusur ljeta i borili, svaki usputni posao smatrajući upravo takvim – usputnim, ne tražeći od poslodavca više u svakom smislu, pored nas su prošli svi mogući vlakovi, formiralo se društvo mogućnosti za jedne i nemogućnosti za gomilu drugih. I sad ta gomila drugih, konačno razočarana u vlastite sanjarije i činjenicu da su ih prešli k'o toalet - papir guzicu, odlazi na Zapad otkrivati kako „tamo moraš radit', jebiga!“

I taman kad pomisliš da je sada konačno sto posto jasno i kako preko puta tebe sjedi čovjek koji je spoznao gdje je griješio sve ove godine, on kaže – „Ali, opet, jebiga, nigdje nije kao vama ovdje. Sjediš vazdan, piješ pomalo, boli te neka stvar.“

Eto, baš tako…mi povazdan i pomalo, boli nas neka stvar. I tako dvadeset godina boli. I tko zna koliko još.