Narode, što su rodile košćele!

Rodile košćele u Mostaru, baš rodile...to znam jer me baš uzela šetnja zadnjih dana, pa svako malo zastanem i uberem šaku. I tako, gledam, rodile skoro k'o nikad, a nit' ih 'ko bere, nit' koga privlače... Čak što više, prolaznici me čudno gledaju dok privlačim granu da bih došao do slatkih crnih plodova, zvjeraju u mene dok se propinjem na prste. A ne radim zapravo ništa što nisam radio kao klinac. Dobro, sad se ne penjem po stablu kao nekad, već pokušavam sa zemlje, ali da mi je kad sam bio klinac netko rekao da će branje košćele biti jednoga dana, u ne tako dalekoj budućnosti, rijetka i čudnovata radnja ne bih mu vjerovao.

I namjerno sjeo jučer i kužim ljude koji prolaze. Nabrao sebi košćela i čekam hoće li se pojaviti još neki berač, putnik namjernik koji će tek malo podići glavu i shvatiti da mu je sladak plod iz djetinjstva tu nadohvat ruke. Prometna ulica, na par koraka od onog novog kružnog toka, ali interesenata ni za lijeka! Eh, pomislih, da samo znate koliko smo mi, raja s Tržnice, na ovim košćelama proveli vremena, pa kad nam dodije jesti, mi košćele krenemo koristiti kao municiju za puhaljke. Pa kad te opuca energija od po' kile pojedenih košćela (minus košpice koje čine 80 posto bobe) i kreneš u bitku s puhaljkama, pa se ganjajući satima oko zgrada ispušeš taman onoliko koliko se danas neki ispušu u mjesec dana…'ko je to mog'o platit'?

Možda smo bili sirotinja a da nismo ni znali…

Dobro, nije baš da me uhvatila nostalgija, nego onako, sjetih se i da mi je brat jednom pao baš s te jedne košćele i dobio potres mozga. Košćela je, pa makar i klizava neopreznima, bila sastavni dio našeg odrastanja, a njezin plod sladak međuobrok u vrijeme dok je čokolada i dalje bila ili manji luksuz ili regulirana poslastica („..kvari zube, deblja djecu…“) koju nam se davalo u manjim količinama, taman toliko da ne budemo željni, taman toliko da ne pretjeramo.

Ako mene pitate, vrijedilo je, svake jeseni, taman negdje kad se zahukta školska godina, mi smo se kolektivno sladili košćelama. Najstariji su košćelu zvali odmilja i germaniziranim nazivom holc (holz) bonbon i nitko te nikada nije "ružio" jer ga jedeš. Uz mali dašak uključene avanture verali smo se visoko po stablima u Rudarskoj i Splitskoj i uživali. A danas – ja ne vidjeh nikoga na i oko košćela, djecu pogotovo. Dobro, vjerujem da među vama koji ovo čitate ima neki koji i danas ima naviku osladiti se plodovima košćele, nije valjda da je došlo dotle da sam ostao sam, ali ja ne vidjeh u ovih par dana nikoga da to radi. Pomaknuo sam se kasnije kroz naselje, pa preko Avenije, sve do Zgona, naletio na još dosta košćela (znate li uopće, koliko tog zahvalnog drveta ima u našem gradu?), ali ne naletih ni na koga da bere male crne plodove. Nema, doduše, ni djece s puhaljkama. Gotovo da nema djece uopće. A pogotovo da vidiš čitavu „raju“ dječurlije kako poput skakavaca dođu i obrste grane.

Neću vala ni kad je džaba!

Rodile košćele, a nema tko da ih bere. A toliko gladnog naroda u ovoj zemlji. Bar tako kažu. Očekivao sam bar nekoga od tih gladnih da dođe i otrese si jedno kilo ili dva. Ne samo da je ukusna kao međuobrok ili obrok, a vjerujem i hranjiva (slatka je pa je šećer sigurno unutra, a šećer daje energiju), nego se od nje može napraviti pasta koja se može koristiti umjesto Nutelle i sličnih namaza, a provjereno se od nje može napraviti i izvrsna rakija. No, u zemlji gladnih, kako često kažu, ispade kako nitko ne bere košćele.

Košćele su džabe, ništa ne koštaju, na njih se ne plaća ni PDV ni carina, sve što trebaš uraditi je protegnuti se ili povesti mlađeg člana obitelji da se popne na stablo. Ali ne, na košćeli nema nikoga, ali zato ćete vidjeti ambalaže raznih čokoladica kako lelulaju pločnikom pod drvetom.Vidjet ćete majke kako pored stabala vuku djecu zavaljenu s pola glave u slatki proizvod svjetskog brenda, što je valjda jedini način da mali ili mala slušaju i ne plaču. Vidjet ćete desetogodišnjake s „burekom i picetom“ u ruci, koji se, sve i da nekim čudom žele, ne bi mogli popeti na stablo. A već su ionako siti, pa bi i jedna boba košćele bila previše. I vjerojatno bi bila – bljak!

Stablo u obliku upitnika

Pravo dođe čovjeku da se zapita puno stvari. Gdje su ti gladni i čega su to zapravo gladni? Jesmo li postali gotovani i ljenčuge, protočni potrošački bojleri koji poput onih bezličnih lutaka u spotu Pink Floyda za Još jednu ciglu u zidu čekaju mirno u redu da bi bili samljeveni? Jesmo li već samljeveni i kako to da nismo skužili? Jesmo li konačno uspjeli pretjerati s čokoladom i zauvijek prešli granicu mjere s koje povratka nema? Jesmo li olako prodali svoje navike i sretne dane za par Judinih škuda? Zašto ne odgajamo djecu kako su naši odgajali nas?

Jebiga, nekako s jeseni, malo me uhvati blues, nekakav strah za sve nas. Košćele nema tko brati, sutra možda i puno toga drugog. I da, umalo zaboravih. Plaćajte, kad već nećete džabe.