Na dnu dnoovog dna

Živim u državi u kojoj je stanje takvo da se svaki dan sjetim legendarne rečenice Al Pacina iz Kuma III – ''Taman kad sam mislio da sam napolju, oni me opet povuku natrag!'' (U originalu: Just when I thought I was out they pull me back in!).

I budem baš onako bijesan kao Al Pacino u toj sceni kad po tko zna koji put skontam da nam ni dvadeset i nešto još godina nije bilo dovoljno pa da se barem malo maknemo iz ratnih devedesetih. Točno je dovoljna samo jedna vijest koja gađa u centar za tanak nerv, samo jedan spomenik ili red odlikovanja onima za koje znaš da će iživcirati one druge, samo jedna poruka kojom se upire prst u nekog drugog i targetira ga kao smetnju, a sebe stavlja na mjesto pravednika, dovoljna je samo jedna akcija SIPA-e u nevakat, pa da se opet naoštre virtualna pera i krene pjena na usta. I da se vratimo tamo odakle smo izašli devedeset pete.

Je*e nas zgusnut kalendar

Da ne govorim o obljetnicama i slavnim (kao i manje slavnim) datumima iz bliske prošlosti koji su dupke popunili kalendare i teško je naći dan bez nekog pokolja, neke akcije oslobođenja ili pada, nekog dana osnutka. U tako zgusnutom kalendaru dosta je jedna šaka entuzijasta s vlastitim tumačenjem povijesti pa da se na noge dignu oponenti koji su za takvu povijest čuli puno godina nakon svoje i ne mogu joj se čudom načuditi.

Ovdje povijesti, uostalom, nikad nije nedostajalo, ali mi se čini da se s njom dobro prećeralo. Danas se poviješću ovdje bavi i „pekar i lekar i apotekar, i stolar i kolar, i vidar i zidar i veterinar“, da ne nabrajam dalje. Ima ih koji se razumiju u povijest kao Mara u krivi kurac, ali im to ne smeta da svoju verziju nameću drugima kao jedinu pravu. A u nas je povijest sve, od ameba do jučerašnjeg okupljanja pred CIK-om, sve ima nekakav teret stoljeća u sebi, ali definitivno su mi najgori oni koji žele svoju varijantu povijesti, ma kako nakaradna i ofrljativna bila, proglasiti jedinom pravom, a one koji se s njom ne slažu – poslati preko granice. Ili pod zemlju.

Sumlja nas izjeda...

Kako biti dobar u zemlji kojoj si okružen isključivošću koja se tek malo prikrije pa se opet vrati jača nego ikada i uzima proizvoljan oblik, svejedno je li ukrivila na lijevo ili na desno? Kako biti dobar u zemlji u kojoj intelektualac više nije ni posprdna kategorija, kad već nije mogla biti ono što zbilja biti mora. U ovoj zemlji je odnedavno intelektualac svaki koji zna trideset slova abecede i ponekad napiše kako „sumlja“ (jer je negdje čuo da je sumnja put ka istini) – i gdje svaki misli da se njegova „sumlja“ mora uzeti zaozbiljno. Neki su u svemu toliko ozbiljni i uporni da su završili po načelničkim funkcijama i vode i rukovode, a pljuni me posred čela ako bi im dao da mi auto preparkiraju, kako mi sposobno izgledaju.

Kako onda tražiti razum u ovoj zemlji bezumlja, u kojoj odabrani izgledaju kao da su ispali iz Muppet Show-a?

Zemlja u kojoj su, doznali smo, na budžetu kao zaslužni kulturni radnici i svakojaki estradnjaci i kolumnisti izrodila je kao takva mnoštvo „istorićara“ kojima je vrhunac dokazivanja da su najjači u svom fahu ta što će se pobrinuti da objasne tko su ovi drugi i da ih, po mogućnosti, ovdje nikad nije ni bilo, da se ne zovu kako se već zovu i da ovo nije njihova zemlja.

Gdje u moje naše pare?

Kako biti dobar u zemlji u kojoj nam političari stalno troše i banče „naše pare“, ali pritom raja koja na to čupa kosu i ne zna što su to točno „naše pare“, a pogotovo nema pojma kako one nastaju i sudjeluju li oni uopće u njihovom stvaranju? Zapravo, da ih se pita, ne bi nikome ni marke dali, kao što i ne daju čim im se za to ukaže prilika. Ali svejedno se naljute kad netko dirne u „naše pare“. I treba se naljutiti, ali prvo treba naučiti cijeniti „naše pare“. A to kreće od ocjene prvo sebe samoga. Jer, političari su taman po mjeri onih koji sebe u dobra doba precjenjuju.

Ni Homer ovo ne bi umio opjevat'

Zemlja u kojoj su u koaliciji stranke koje se podnose samo po jednom osnovu, a ne mogu se smisliti najmanje  po četiri osnova (nacija, vjera, pogled na prošlost i pogled na budućnost) je nalik epizodi iz Zone sumraka (ili po novijem Black Mirrora). Zapravo, ne epizodi, nego čitavom serijalu!

Kad bih sve ovo gledao iz neke daleke zemlje točno bih navedenim serijama dao jedva tricu, a Bosni i Hercegovini čistu peticu, jer svi akteri u ovom serijalu koji traje neprekidno više od dvadeset godina, baš k'o Simpsoni, daju sve od sebe da serija bude sve bolja i bolja. Čak i bez onog rata i pucnjave, bez klanja i paleži iz prvih sezona, uzbuđenja apsolutno ne nedostaje. Toliko je sve dobro odrađeno da više i ne znaš gdje počinje humor, a gdje prestaje ozbilja, ne znaš je li ovo sve samo dobra zajebancija ili su akteri spali na nivo ispod svakog nivoa. Ili što bi rekao stvarni, a ne priučeni intelektualac, moj dobri prijatelj Dino Milić Jakovlić – je li ovo to „dno dnoovog dna“?

...they pull me back in!

Nažalost, nisam tamo negdje, evo me na „dnu dnoovog dna“, zaglavljen u jebenom televizoru, u dvadeset i šestoj sezoni serijala koji traje k'o Simpsoni i trajat će čak i dulje od njih ako pitate sve te ljude oko sebe.

I jedino što mogu reći je  - „Taman kad sam mislio da sam napolju, oni me opet povuku natrag!“ U zgusnuti kalendar pun obljetnica, što tvojih što tuđih, u vrtlog iskrivljene povijesti provučene pod jedinu pravu, u centrifugu bezočnih laži i zavlačenja kojima se ubijaju oni malobrojni dani koji su ostali prazni u kalendaru...