Gdje ja stado(h), ti produži

Je li prošli tjedan u Haškom tribunalu presuđeno Herceg – Bosni kao organiziranoj teritorijalnoj jedinici unutar ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine, s naglaskom na njezine aktivnosti tokom 1993., ili je prošli tjedan u Haškom tribunalu presuđeno i Herceg – Bosni kao stalno prisutnoj ideji vodilji za rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini?

Uz sva pitanja koja su se sasvim prirodno nametnula nakon 29.11., ovo je pitanje automatski natkrilo čitav medijski prostor u Federaciji BiH i siguran sam, kako se približavaju rokovi za izmjenu Izbornog zakona i izbori, da će to pitanje preplaviti sve, a Herceg – Bosna opet oživjeti u općoj uporabi, sa prefiksom tzv. ili bez njega.

Naravno, odgovori na pitanje već se mogu iščitati, ovisno o tome koji (ili bolje rečeno – čiji) portal čitate, bilo da vas već iz naslova pogodi „vrlo jasna poruka“ ili vas zaskoči odgovor blago ušuškan negdje između redova. A dalji tok događaja oko ovog pitanja možete nazrijeti već iz komentara blagoglagoljive i napaljene navijačke mase, gdje i Kurta i Murta nude ekspresna rješenja za ovu zemlju i njezin trajni „mir i rahatluk“, dovodeći  čak i dobronamjerne do osjećaja da je stanje svijesti širokih i lako oblikujućih masa ovdje sada još i gore nego prije dvadeset i pet godina.
Jedna javnost ovih dana slavi presudu kao pobjedu pravde za zelenim stolom, ali i interpretira je kao konačnu potvrdu da je otpočetka baš ona jedina totalno i u svemu u pravu, a druga javnost  pokisla kao kad se primi gol u 121. minuti, široko otvorenih očiju i naćuljenih ušiju osluškuje ima li u mraku, kakav je najednom pao na oči, na vidiku  kakav prijateljski raspoložen obris, neki iskren zagrljaj u šugavom trenutku teškog mamurluka.

Dakle, na Herceg – Bosni su se opet, jasno kao na dlanu, ocrtale dvije potpuno različite javnosti u čijoj osnovi čvrsto egzistiraju u ovih dvadeset i pet (i više) godina odliveni mitovi. Što je ogromna šteta jer smo opet promašili bit, prošli pored suštine kao pored prosjaka na ulici i pridružili se brže – bolje svak' svome navijačkom jatu, odnosno klasicima svoje „istinoljubive“ javnosti. Čast izuzecima, kojih je, moram reći, bilo, i koji vraćaju nadu u pobjedu razuma, ali u moru onih koji su se javili s potrebom komentiranja morali ste dobro umoriti oči ne bi li naišli na razumne, suvisle i kompetentne izjave.

Nažalost, i neke vođe bile su preveć emotivne i pogrešne u svom nastupu, točno da vidiš koliki je stvarni kapacitet ljudi i  njihovih mogućnosti.

Na tankoj granici između dvije u stavovima potpuno diferencirane javnosti, egzistirali su glasovi razuma koji shvaćaju da se kompleksnost Bosne i Hercegovine, pogotovo zavaljene u Daytonsku luđačku košulju koja je satkana od četvrtstoljetnog tereta „ratne“ , ne može riješiti samo jednom presudom i da je puno posla pred nama i da je najveća zamka tek sada pred ovom zemljom – kako sve ovo oblikovati u nešto dobro i hoćemo li opet upropastiti stvar, kao i ranije?

A mogli bi, jer puno glasnije od tih glasova razuma  čule su se dvije suprostavljene javnosti – jedna koja povezuje Hašku presudu s konačnim padom Herceg – Bosne i kao ideje (uz pokoji poklič iz mase da se uguši i HDZ kao njezin idejni tvorac), koja ovim činom djelovanja međunarodne pravde ima zauvijek ostati u ropotarnici povijesti, iza dobro zamandaljenih vrata, da ne bi smetala, recimo to tako, nezaustavljivo nadirućem građanskom konceptu zemlje. Ili barem Federacije, ma što pritom građanski koncept imao značiti.

I druga javnost, koja kroz Hašku presudu vidi sakaćenje i škopljenje najprirodnijeg mogućeg (zapravo, po tom obrascu i jedinog) načina da se malobrojniji hrvatski korpus u BiH, u ovako nasađenoj dvoentiteskoj državi, sa u ratu u torove nabijenim narodima, zaštiti od nadglasavanja i nadbrojavanja, pa makar se čvrsto stiskajući jedan uz drugog u donjem lijevom zapećku zemlje. Pri tome ne zaboravimo da jedna javnost drugu hrani, u nikad prekinutom klinču energija , doduše, različitih intenziteta i brojnosti medijskog oružja, ali i sigurno različitih predznaka.

I sve dok je tako, iluzorno je i pretpostavljati da će Herceg – Bosna negdje otići. Može promijeniti oblik i vizuru, ali je li uopće moguće da je nema u ovakvoj konstelaciji stvari unutar BiH? Što će doista biti s Herceg – Bosnom kao idejom? Hoće li je iz hibernacije buditi svaki trapav korak u integraciji BeHa društva, hoće li je svaki pogrešan strateški korak u povratku povjerenja i pomirenja buditi iz sna, hoće li na jednu istinu automatski iskakati ona kao protuistina? Hoće li je svaki politički subjekt pritisnut manjkom argumenata pozivati da poput zombija prepadne protivnike? Tko će je, koliko i tko će je više koristiti u političkoj borbi, oni koji su je vodili ili oni kojima je navođena?

Jasno je da je nakon posljednje presude Haškog tribunala dosta ruku išlo u zrak vjerujući da je time jednim udarcem poražen i protivnik iz rata i oponent iz prezenta, drugim riječima i Herceg- Bosna i njezin alter ego „Treći entitet“. Zauvijek. Je li realno na osnovu te veoma opipljive euforije očekivati da će od današnjeg dana pa nadalje nekakav patriotski šmrk sprati i zadnji spomen na Herceg – Bosnu, koji će, da citiram jednog sarajevskog novinara u euforiji - „isprati Ustaše da bi ostale samo Ostaše“?

Hoće li biti pritom zabranjen svaki javni spomen Herceg - Bosne i hoće li iz sfere javnog komuniciranja i naziva poduzeća ona otići izravno u zabranjene pjesme koje se pjevaju krišom i po kaznu zatvora, kao nekad Vila Velebita i čije se ime izgovara ispod glasa i samo pred provjerenim društvom? Hoće li svaki dalji pokušaj niveliranja položaja Hrvata u Federaciji ili u BiH biti najlakše anulirati protunapadom  da se time hoće obnoviti Herceg – Bosna i hoće li se i začetak takve ideje glatko rješavati novim optužbama po UZP-u, stigmatizacijom kao odgovorom na svako neugodno pitanje?

Ili će se, s druge strane, sada kao nikad u zadnjih petnaest godina Herceg – Bosna opet aktualizirati i smijeniti već udomaćeni termin Treći entitet, čisto kao potez onih kojima je sasvim svejedno sada kad su gurnuti do zida?  Ili će se dignuti iz mrtvih čisto kao nekakav inat, kad se već inatom kao najjeftinijim i nejefikasnijim alatom opet počelo naveliko koristiti u čitavoj zemlji i na svim stranama? Hoće li Herceg – Bosna dobiti mitske osobine, kao nekad već spomenuta Vila Velebita, koje će u drugi ešalon, pak,  gurnuti sve ono zbog čega je u Haagu stavljena na presudu? Ne Vila Velebita, nego Herceg – Bosna.

Ili će zapravo biti sve navedeno, ovisno o kojoj javnosti govorimo i količini inata koja je u obostranoj uporabi, gdje će se neka od gore navedenih pitanja uvoditi k'o uvijek zagrijani i spremni igrači s klupe kad ponestane objašnjenja za porazan rezultat da je BiH uvaljena  u glib do grla?  Čak ovdje i ne treba upitnik, tako je već sada, u situaciji kada se stišće gas do daske ne bi li se zauzela odlična startna pozicija za skorašnju utrku.

Jedna javnost koja će Herceg – Bosnom kao babarogom plašiti zločestu djecu  i vitlati njome kao mačem pred sunarodnjacima, i druga koja će je podići na nivo mitskog štita pred alama i baucima unitarizma i uspavljivati njome k'o bajkom pred spavanje djecu kojoj neće sanak na oči. Je li nam to budućnost?

Nitko me ne može uvjeriti da spuštanje mačeva i prestanak pričanja bajki, odnosno popuštanje medijskog i političkog garda, i konačno iskreno sjedanje za stol ne može anulirati sve gore navedeno, ali u zemlji u kojoj se tri člana Predsjedništva, evo, ne mogu usuglasiti oko obične, manje – više kurtoazne izjave ( jedina je sreća da se sramota ipak dogodila u Srbiji, a ne negdje drugdje, pa je ostalo „između nas“) i  u kojoj različite javnosti , a ima ih taman koliko i članova Predsjedništva, svaka gusla za svoje uši, a pjeva baš kroz njihova usta, sasvim je jasno da nijedna ideja nije ni umrla ni poražena, pa tako ni Herceg – Bosna i da je samo pitanje trenutka i nivoa međusobnog (ne)razumijevanja kada će se ona iznijeti na balkon, a kada će se u nju, eventualno,  umotavati u spavaćoj sobi sa spuštenim roletnama.

A nivo (ne)razumijevanja nam je ovdje maltene fenomenalan, treba li to uopće i napominjati? Toliko fenomenalan da postoji jako mala šansa da u miru i dostojanstveno ljudi sami od sebe siđu u podrum i vrate se ostavljajući dolje čvrsto zaključana vrata prošlosti, te s uzdahom olakšanja kažu da je konačno vrijeme da se ona ostavi iza. Zapravo, grdna galama i premalo glasova razuma u oprečnim javnostima slabo da daju pravu priliku da se to uopće dogodi.

Puno veća je šansa, a volio bih da se varam,  da će vrata ostati i dalje širom otvorena, a propuh koji izaziva glavobolju naša svakodnevnica, a nitko neće dobiti ni najmanji poriv za promjenom. Jer prošlost nije samo Herceg- Bosna, ima i previše različitih prošlosti u našoj zajedničkoj sadašnjosti.  Što bi moja pokojna baba rekla – Malo puno previše!

Ili, drugim riječima, sve dok u javnom prostoru i danas prevladavajućoj on – line komunikaciji dominiraju riječi poput „četnici“, „kozojebi“, „vlahinje“, „šokci“, „balije“, „ustaše“, „turci“ (sve namjerno malim slovom, jer veliko ne zaslužuju), sve dok nam je rat apsolutna referenca i mit oko kojeg stvaramo veoma odvojene javnosti i stanja svijesti, sve dok su uvrede i ismijavanje drugog i drugačijeg dio svakodnevnog vokabulara, a način razmišljanja navijački i „na nož, pa sijeci čvrsto i po našoj liniji“ dominantan liniji međusobnog ljudskog shvaćanja i prihvaćanja, sasvim je jasno da ništa nije umrlo. Čak što više…