Kako je izdušila lopta na mom otoku

Kad sam slavio deseti rođendan život se, baš kao što kaže Hladno pivo, činio kao švedski stol. Ne bih želio biti nepravedan prema tadašnjem osjećaju, ali koliko se sjećam meni je bilo super. Dječačke snove o pilotiranju putničkim avionom, letom u svemir, pronalasku vremeplova ili izumu lijeka za sve bolesti bodrila su tada uobičajena obećanja o svjetloj budućnosti, taj društveno forsirani pogled u sunčanu stranu ulice, tako da je optimizma bilo, s pokrićem ili bez njega, kako kod mene, tako i oko mene.

Takav je bio okvir, te djeca su vojska najjača, te učiti, učiti i samo učiti, pa još ona parola da na nama mladima sve ostaje, ma morao si biti optimističan, pa sve i da si imao onaj osjećaj da tamo negdje djeca maznu čitavu čokoladu, dok ovdje daju samo štangicu, da tamo negdje voze bolja kola, a vi se ovdje gužvate u Stojadinu i da tamo negdje za par dolara iz zadnjeg džepa netko kupi stvari za koje se ovdje, ako ih nekim čudom nađeš, daje malo bogatstvo.

Nije sve bilo bajno, stari je, sjećam se kao da je bilo jučer, vazda nešto zbrajao i oduzimao spominjući „pozitivnu nulu“, kao da govori o nekakvoj nirvani koju je teško dosegnuti, a stara periodično kukala kako nas može samo izvući solidna „Ka karta“ (obrazac K-15, popularni regres za godišnji odmor). Također, potucali smo se po postanarstvima, jer famoznog stana, za kojeg danas neki tvrde da se dijelio šakom i kapom, nije bilo ni na vidiku i moja želja o vlastitoj sobi bila je tek sanak pusti.

Ali, opet, ne sjećam se da sam bio nesretan i općenito sam, sad kad bacim memoriju na ispit, te formativne godine proveo u sunčanom ozračju očekivanja svijetle budućnosti, jer je sadašnjost nudila solidnu osnovu za to. Jednostavno su te uvjeravali da napredak ide, ali da malo šteka jer je, jebiga, tu splet nekih okolnosti, ali da će sutra, koje evo samo što nije, biti svjetlo k'o sunca sjaj. I izgledali su ozbiljno u tom uvjeravanju, Dnevnici su još uvijek počinjali pričama o izvozu, o plasmanu na svjetska tržišta, pravili smo avione, brodove, auta, čak i klubovi su nam nešto značili u Europi. Jedna od najčešćih rečenica koju si čuo bila je "Bit će bolje!"

Nije valjda zato čudno što sam za lokalne novine kao osnovac dao svoju prvu izjavu u životu rekavši kako mislim da sam sretan jer živim u super zemlji sa super ljudima. Danas gledajući na taj mladalački napad naivnosti, čini se da sam platio danak neiskustvu, zar ne?

Druga liga, zadnje kolo

Zbilja, činilo mi se, zapravo bio sam siguran, kao dijete od deset godina, kako živim u ozbiljnoj i prilično velikoj zemlji, koja je, uzimajući joj sve mane u obzir, i one točkice i nestašice i teror jednoumlja i ono „šuti, ne galami, da te ne čuje 'kogod“, taman bila plasirana negdje u solidnoj sredini Druge svjetske lige i kao takva imala neku glavu i rep, pa čak i ako je glava tuknula nekako se znalo odakle tukne i tko je za to kriv, pa smo znali usmjeriti ljutnju na definiran sistem. Dabome da smo mi, poslovično balkanski, bili uvjereni da smo usprkos svemu„najbolji na svijetu, ali nas tu i tamo zajebe sudija“, ali podvedimo to pod taj famozni optimizam, koji nas je, moguće, i držao na okupu. Ako se već lagalo, lagalo se sa svrhom i umjereno. Ako su ti obećavali datum, znali su reći točno koje godine, a danas sve nekako ofrlje...ako se i kralo, nije se kralo previše, svatko je imao neku mjeru, političari su imali vikendice u Neumu, danas tako jadno izgledaju, radnici su krali malo repromaterijala i to je bilo to, umjerenost je bila na nivou, čak i u lopovluku.

Istina je bila otprilike da smo u doba kad sam bio klinac bili solidna druga liga, sa svim manama i vrlinama, nešto kao trebinjski Leotar, Trepča ili Teteks iz Tetova u ondašnjoj Drugoj saveznoj, timovi vazda gladni prepoznavanja, ali koji, ma koliko su upirali, mogli samo nekim čudom među prvoligaše (a i to čudo, ako se dogodi, traje jednu sezonu, baš kao i naša bomba od ZOI Sarajevo '84), ali su opet dovoljno daleko od ispadanja u „republičku“. U elitu se nije moglo jer nismo bili dostojni, trebale su proći još dvije generacije nakon masovnog opismenjavanja da postanemo društvo s glavom i repom, gdje se cijeni znanje i sankcionira sranje.

Ma što vam pričali o tom vremenu, mi smo vazda bili nedostižno daleko od ovih što ih danas podrazumijevamo pod etiketama Međunarodna zajednica ili Svjetske sile, također zijevali smo slineći sve u šesnaest gledajući ove što ih na vijeke poznajemo kao zemlje standarda tipa Švedska, Švicarska, Austrija, pa i Njemačka, ako je , eto, ne smatrate svjetskom silom. Ali, „prav za prav“, bili smo u isto vrijeme tu negdje „u pet deka“ sa Španjolcima, Grcima, Mađarima, Česima, Poljacima, Turcima, zemljama koje nas danas mogu pojesti za doručak i još da ne podrignu, a koje i dalje mi ovdašnji, zahvaljujući nekakvom atavizmu prošlih vremena, volimo pogledati s visoka, kao da nismo bliži Burkini Faso nego njima.

Crna rupo, pojede li se išta?

Baš kao što kažu znanstvenici da je mnogi odsjaj dalekih zvijezda na nebu tek stari signal zvijezde koja je već umrla, tako i mi sjajimo bez pokrića pred nekadašnjim drugoligašima. Jebiga, što da vam kažem, između moje desete i moje sedamnaeste, znači ni u sedam godina, ili nekoliko godina, kako bi rekao Ljubo Bešlić, zemlja u kojoj živim je uspjela postati mnogo manja i nebitnija nego što je bila. Usukala se i smežurala, popucavši po šavovima, a skupa s njom je splašnjavao i optimizam, makar smo kao na Titaniku koji tone i dalje slušali orkestre koji sviraju ono što želimo čuti. U rat smo ušli s obećanjima o švicarskom standardu, nekima su se obećavale zlatne kašike, a i EU nam stalno daje nekakva obećanja i tako već desetljećima. Čini se da smo konačno potrošili sve iluzije i da više ni lažnih obećanja nema...godine i godine života na guzove, toleriranja rušenja i pljačke ono malo društva što smo uspjeli napraviti iz zemlje seljaka na brdovitom Balkanu, na kraju su nas dovele do ovoga.

Ja sam, tužna je to spoznaja, praktično ostao na istom mjestu, nisam previše ni porastao koliko se zemlja uspjela stisnuti i koliko je onaj nekakav entuzijazam, pa makar i bez pokrića, i onaj nekakav optimizam, pa makar i sistemski kontroliran, nestao. Čak ni nadležnima nije više stalo. Eto vas tamo. Ljudi se osjećaju anksiozno, skučeno, tlačeno na dnevnoj bazi, nestalo je osmijeha, dobar vic čujete svake prijestupne godine. Dnevnici su kuknjava i sivilo. nema više "Bit će bolje", osim u lošim šalama o 100.000 radnih mjesta.

Eto, sad kad me pitaš, imam dojam kako je moja domaja izdušila poput nogometne lopte, a skupa s njom stisnuo se i čovjek, počeo disati na pola pluća, sve nešto za sebe i u sebe. Čak nije problem ni u veličini, neka se stisnula, ali mi smo rijetki koji su od kompaktnosti napravili još veći užas nego kad smo bili veći. Smanjivši se izgubili smo veličinu u svakom smislu, a sve mane provincijskog mozga došle su do izražaja, pa su najednom nekakvi čudni igrači s klupe počeli voditi igru, a mi umjesto napredne verzije življenja, neke ovdašnje 2.0 verzije, na kraju fasovali downgrade varijantu 0.2.

Eh, ta lopta, volio sam je i volim je, i nekako mi se čini da se sve može objasniti njome. Igrali ste se valjda nekad na ulici, i poznajete onaj moment kada dušica popusti i do tad solidna lopta postane neugledna masa ničega?Obično se to događalo kao posljedica toga što je krkan, kakvih je vazda bilo u svakoj ulici, a kojeg ste uvijek nekako izbjegavali zvati u društvo, nabio tu loptu u draču. I to samo zato jer ste ga konačno pustili da igra i jer je konačno dočekao svojih pet minuta pa nije uspio suzbiti osjećaj, nego ožeži punim, jako i bez veze!

Uzalud to što ste je ti i tvoja ekipa čuvali i milovali, igrali s njom samo u posebnim prilikama, a za ostale manje bitne utakmice koristili onaj „lažni fudbal“ proizveden u pogonima splitske Jugoplastike, bio je obično dovoljan samo mali trenutak nepažnje, samo mali napad iznenadne popustljivosti i čovjekoljublja, pa da neki neartikulirani i k'o s lanca pušteni lik nabije loptu u draču i sjebe je zauvijek. Nakon toga i vama je, kad su prošle prve suze, postalo normalno da svaka lopta ima svoj kraj, jer ne možeš sačuvati loptu ako vazda ima netko tko će je u tili čas poslati u draču.

Punim, jako i bez veze

Koliko krkana je u međuvremenu uspjelo nabiti loptu u draču, to ne znam, ali da su nam sve lopte splasnule, u to sam siguran. U međuvremenu smo iz nekadašnje Druge lige ispali u „republičku“, a i tu ne stojimo baš najbolje, smiješi nam se „zonska“. A kako i ne bi, kad svuda okolo su oni kojima je najveći domet u životu konačno nabiti loptu u draču i makar tako dočekati svojih pet minuta. I da, imam taj grozan dojam da su svi oni likovi koji su stajali kraj terena čekajući svojih pet minuta da nam ulete u igru i „razjebu fudbal“ na kraju postali gazde na terenu, a mi se razbježali kud koji. A skupa s nama otišle su sve one stvari koje te čine takvim da znaš da nije fora nabijati loptu u draču zbog kratkotrajnog osjećaja moći.

I taj vražji optimizam, taj koji više ne stanuje ovdje, i kojim više nitko ne hrani današnje desetogodišnjake, čak ni sistemski, čak ni slatkorječivo lažno, nije li i on počeo dušiti, a da nismo tome pridavali neki značaj, baš onog trenutka kad je prva lopta otišla u draču, a mi samo zbunjeno gledali kako se laf raduje učinjenom. To što ga danas uopće nema imamo li zahvaliti igraču s klupe, onome koji je predugo postrance gledao stvari i konačno uletio. I koji će valjda zadnji ostati na terenu, osjećajući se vraški moćno jer nam je uspio uništiti igru i ugasiti optimizam, dok drača jede nekadašnji šesnaesterac na terenu gdje se više i ne čuje graja djece?