Kaiš, šipka, šamarčina!

Neki dan sam bio svjedokom situacije u kojoj besprizorno dijete od nekih pet, pet i pol godina u prodavaonici doslovno ruši stvari s rafova dok majka traži neku kozmetiku za sebe. Ona ga zovne po imenu i blago reče da ne radi to što već radi. Mali nastavi, kao da se ništa nije dogodilo. Ona opet isto, izusti njegovo ime i reče mu - nemoj! Mali nastavi. Ona opet, nazva ga po imenu i reče mu nemoj. Mali nastavlja, vjerojatno je i ušao s njom nešto nervozan.

Majka, nimalo podižući glas – nemoj to raditi! Mali ne obraća pažnju. Idući put ga ona već molećivo pozva da joj ne ometa koncentraciju. Mali i dalje uzima redom i gura, šuška, stišće, baca. Sve čekam kad će doći netko od uposlenika, ali njih ni za lijeka. Mali nastavlja po svom. Valjda ga je majka zazvala u međuvremenu još jedno deset puta, toliko da je i meni već počela ići na živce. I onda, odjednom, rješenje problema – majka izvadi solidan pametni telefon iz torbe i turi ga malom u ruke! Mali se umiri i uplovi u svoj svijet, a majka konačno uplovi u svijet mirnog odabira.

Da se ova scena odigravala prije nekih 20, 30 godina, mali bi vjerojatno popio roditeljske batine i to već nakon što je (pa makar i slučajno) srušio nešto s police. Ni u kojem slučaju ne bi bio nagrađen za upornost. I to ne zato jer nije postojao mobitel, kao rješenje roditeljskih muka, nego zato jer je batina išla prije lizalice. Ne navijam za batine, samo konstatiram kako se vremena mijenjaju i kako je djeci danas puno komotnije u odnosima s roditeljima. Na čiju štetu, ostaje da vidimo. I pravo da vam kažem, ne znam da l' da žalim, il' da se radujem što sam rođen kad sam rođen. U ono vrijeme kad je obraz crven od šamara bio česta pojava.

Neka digne ruku tko je prošao lišo!

Naime, količina batina koju smo u vrijeme odrastanja mi djeca iz haustora na broju 44 primili od svojih roditelja danas je vjerojetno sasvim dovoljna da uzbuni sve dječje pravobranitelje i socijalne radnike Europske unije. Vjerujem da je tako bilo i sa ostalim haustorima u gradu. A i sa onom djecom koja nisu živjela u haustorima, nego u privatnim kućama po obodu grada ili u gradskim mahalama. Danas tući djecu spada već u kategoriju nekakvog zločina, roditeljima ponegdje prijete ozbiljne sankcije, a nekako se udomaćilo i kod nas da je opaliti vlastito čedo izraz slabosti i društvena sramota. Toliko se podiglo svijest i napisalo o pravima djece da često čujem svoje vlastite roditelje i njihovu generaciju kako se kunu da nikad u životu nisu digli ruku na svoje dijete. Čuli su oni preko televizije da zločin ne zastarijeva, pa valjda ucvikali da ih ne prijavimo post festum. ?

Dobro, bilo je i takvih koji (idemo im vjerovati) ni onda nisu lemali svoje potomke, ali vjerujem da su morali imati živce debele poput žica dalekovoda ili su se družili s leksilijumom. Ispravite me ako griješim, ali ono čega se ja sjećam – većina je roditelja iz mog (urbanog) susjedstva upražnjavala taj grublji način odgoja, a mi djeca se bojali roditeljske ruke k'o Turci i Mleci one senjske. Da, degenek je postojao i bio opća pojava.

A kako tvoji dijele pravdu?

Neki su ga prakticirali krišom, kada se zatvore ulazna vrata stana, ali su zaboravljali da u našim stambenim jedinicama i zidovi imaju uši. Neki su, pak, kombinirali malo šamara sa zabranama izlaska iz sobe, a neki su vjerovali isključivo u onu narodnu „da je batina iz raja izašla“, pa su u skladu s tim imali čitav arsenal istih kod kuće. Jedan moj prijatelj imao je u stanu stalni pogled na čak četiri šipke, položene k'o puške u onim engleskim TV serijama, redom od one veoma tanke do one debele, a koje su mu preventivno prijetile sa zida. Nije ni čudo da je čovjek na kraju završio tri fakulteta!

A ja? Eh, dobio sam degeneka u ranim formativnim godinama taman koliko sam bio zaslužio. Što znači - prilično. I mogu vam reći – kad bih ga primio nikad mi više nije padalo na pamet napraviti istu grešku! Bol bi brzo minula, ali je tema i ideja degeneka zauvijek ostajala u memoriji. Pa kad ti drugi put padne na pamet, a ti odmah malo dublje razmisliš kakve su posljedice.

Boljelo je, al' je vrijedilo!

Moram priznati, s ove današnje distance – stari je uvijek bio u pravu, makar sam ja u to doba imao drugačije mišljenje. Možda zvuči patrijarhalno i konzervativno, ali batine su mi zapravo učinile dobro. Ukazale su mi pravi put, a odbile me od krivog. I mogao me je, da budem iskren, još koji put namlatiti, ne bi škodilo, odnosno ne bi mi pale na pamet neke kasnije gluposti. A moj stari, vjerujte, iako je bio karatist (ili karataš, što bi danas rekli) i kao takav imao vrlo brz refleks i uvježbanu ruku, nije baš bio od onih najažurnijih u dijeljenju lekcija. Preferirao je prvo razgovor,konzultirao majku, koja je čak i više od njega bila za brža rješenja, a kad bi vidio da su pregovori sa mnom propali, tek onda bi sijevnuo! Uz obveznu napomenu da je sve to za moje dobro.

I bi tako!

Imao je običaj da, ukoliko dođem kući plačući nakon što sam popio batine od starije djece u nekoj kavgi dolje u dvorištu, opaliti mi preventivno još barem jedan, pa tek onda ići vidjeti što se to dogodilo i razriješiti slučaj. Vjerovao je, i pritom ne bi bio u krivu, da nisam popio batine bez razloga. „Mora da si im nešto lajao!?“ ili „Jesi li siguran da ti nisi počeo prvi?“. To su bile česte rečenice.
Dobro, dosta o meni. A drugi? Svojim očima sam vidio kako drugi starci lemaju, a neke legendarne izlete u područje „vaspitno – odgojnih mjera“ i danas dobro pamtim, pa i prepričavamo kad se sretnem sa starom rajom.

U mog oca lake noge i teška ruka

Ona scena kad mu stari u hipu sleti s balkona, još u tregerači i papučama, pa ga prvo mazne forehandom, pa backhandom, pa onda ide onaj legendarni „Mrš u kuću!“, pa ga izvuče za uho, pa još nogom u guzicu, uz par prigodnih psovki. I tako još par puta dok ne bi zamakli u haustor ili dok papuča ne bi spala. Javni degenek obično se davao vlastitom djetetu da bi se pokazalo ostalim roditeljima (koji bi se uobičajeno kao čavke poredali po balkonima) da si prihvatio krivnju vlastitog potomka, te da bi oni vidjeli da sve činiš da bi ga prigodno kaznio. Znate, drugi roditelji ne bi baš bili uvjereni da si dobio što si zaslužio, ako te tvoj stari samo uputi u kuću. Mogao te je, po njihovom mišljenju, tamo i nagraditi kakvim slatkišem ili reći „Bravo, majstore!“ E, zato te se odmah mlatilo pred drugima, da se zna da nema ni govora o nekakvoj šteli. Nije kažnjavanje bilo samo u rukama muških. A ne, bilo je i u ona vremena gender jednakosti. Mlatile su i majke. Ne vjerujete?

Često je kao odgojna mjera radio kaiš (poznat i kao remen) i on je obično bio u muškim rukama, valjda zato jer su muškarci njime stezali pantalone. Od strane majki često je korištena šiba (znana još kao šipka, pritka ili prut), a ponekad su i tate i mame, u naletu srdžbe, prakticirali ono što prvo dođe pod ruku. Mnoge su vaze stradale u trenutku, mnogi set tanjura bi ostajao u rasparu, a po pričama nekih znam da su i mali kućanski aparati znali biti u igri. Tuklo se i crijevom od usisivača ili šnjurom od utikača. Čudite se? Nemojte! To je to bilo prilično normalno i društveno prihvatljivo. Do određene granice. Znalo se i u ta vremena tko bije jer odgaja, a tko bije jer je popio ili mu godi. Ove druge su često posjećivali brkati milicajci.

Nemojte sada, na račun ovoga zbijenog u nekoliko desetina redaka, misliti da je odrastanje bilo toliki teror. Bilo je normala. Samo se znalo što je pravda i tko je dijeli. Roditelji su preferirali razgovor, ali znate da s djecom nekad razgovor ne pomaže. Roditelj jedno, dijete drugo. Zato su postojale druge, puno jasnije mjere. A danas? Druga su vremena. I baš u ovim drugim vremenima često se sjetim odgoja moje generacije. Toliko se dobro sjećam da sam odlučio to podijeliti s vama u narednom nastavku. Stay tuned!