Iluzijo, sportski uspjeh ti je ime!

Ne gajim iluzije da sportaši mogu pomiriti zemlju. Ne gajim iluziju da sportaši mogu napraviti ljepše društvo. Sportaši se mire između sebe, ali ostali se moraju znati pomiriti na svoj način. A to, nažalost, ne rade, nego uvijek nađu prigodan izgovor. Sport izvrsno dođe kao jedan takav. I traje koliko i euforija.

Jednostavno, iluzije tipa da sport ujedinjuje sam ostavio iza sebe davno. Skupa s onima koji još i danas imaju teoriju kako je Juga mogla opstati samo da je Ivica Osim s reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. otišao do kraja.

Eto, da nije iskočio sudac s onim crvenim Šabanadžoviću, pa onda Piksi, Hadžibegić i Brnović u onom raspucavanju penala u četvrtfinalu protiv Maradonine Argentine i da smo još izbacili Italiju i u finalu Zapadnu Njemačku i onda podigli pehar, ništa se ne bi dogodilo.

Ne bi bilo otcjepljenja i rata. Ponovno bi oživjelo bratstvo i jedinstvo i sve bi bio med i mlijeko. Eh, dašta bi! Koje elementarno nepoznavanje vlastite okoline i sebe samoga! I koje vjerovanje u iluziju da sport čini ono što nitko drugi ne može.

To, uostalom, mogu samo Balkanci, koji bi da temelj države bude košarkaški uspjeh, a ne kao u svakoj drugoj normalnoj zemlji – nadgradnja. To ima samo ovdje – da se povijesni teret pomirenja, nakon svih kolektivnih zabluda i promašaja, nakon dugogodišnjeg valjanja u baruštini vlastitog pomanjkanja ponosa i karaktera, prebaci na leđa šesnaestogodišnjaka, koji su pokazali karakter i ponos. Koji su imali muda. A bezmudi im kliču i troše njihov uspjeh u nadi da im svakodnevne probleme ima riješiti netko drugi, a ne oni sami.

Fakat, ništa se nije promijenilo! Kad slušam ushićene izvještaje kako su mladi košarkaši ujedinili zemlju nemam druge nego da kažem kako se ovdje i dalje misli da je „Švabo“ Osim mogao spasiti Jugu. Ljudi dragi, nije je Ivica ni rastavljao, pa zašto bi na njemu bio teret sastavljanja? Također, zašto bi mladi košarkaši na sebi imali teret Bosne i Hercegovine ovakve kakva je, kad oni nisu potpisivali Dayton, oni nisu glasali sve ove godine, oni nisu ti koji su joj krojili vlastitu sudbinu i oni nisu ti koji su jeli govna sve ove godine i nisu oni ti koji bi da od tih govana ispadne ukusan kolač, ali bez puno truda?

Da se razumijemo, sjajan uspjeh naših mladih košarkaša je divan primjer kako usprkos svemu ovdje nešto može funkcionirati i kako se može uspeti na tron uz zajedničku želju, napor i volju. Primjer iz kojega se može učiti, ali se zapravo neće ništa naučiti budemo li i dalje olako davali sportašima moć koja zapravo nije u njihovim rukama.

Natovariti mladim košarkašima na leđa nakon svih napora u Litvi još i teret pomirenja, to mogu samo oni koji će već sutra, prvom prilikom zatvoriti danas navodno otvorena srca i krenuti u folklorno nadmetanje sa prvim do sebe, naoružati se omiljenim pogrdnim riječima, poput latina, balija, brabonjara, smrda, ustaša, periguza i zemlju uvijek i vazda ostavljati dublje u mraku, tražeči krivce stalno u drugima, a nikada u sebi samima!

I time prvi hraknuti na uspjeh mladića kojima tako euforično danas kličemo!