Fuk u oko

Kad trebam nekome pojašnjavati kako živim u nedovršenoj državi i kakva je ovo krčma u kojoj se ne zna tko sve pije i tko sve plaća, kad trebam protumačiti sve naše slučajne i namjerne nelogičnosti, ja jednostavno odvezem čovjeka autom na onaj parking iza 'Federalne zgrade' u Mostaru – i tu mu je manje-više već sve jasno. Baš kao kad odvedete curu negdje na romantično mjesto iznad grada, na rub kakvog šumarka „s pogledom“ i njoj odmah bude sve jasno, e, tako i ja sa strancima kojima treba objasniti kako (ne)funkcionira sve ovo u čemu živimo, dovedem ih na parking i kažem – evo, to ti je to!

Kontam, zašto bih se ja sad tu lomio i tumačio mu satima uz kavu, pivo ili viski, posve svejedno, kad ga mogu odvesti na jedno mjesto koje najbolje oslikava sav naš jad i čemer? Znate kako se kaže – slika uvijek govori više od tisuću riječi. I tako, ja već uporno godinama strancima pokazujem tu istu sliku, taj čemerni divlji parking u bliskom zaleđu blještave zgrade 'institucija', taj prostor koji izgleda poput kakvog buvljaka iz mrtve provincije, neuređen, neomeđen, prašnjav ljeti i blatnjav zimi, pun rupčaga i lokvi, baš nekakav logičan nastavak 'federalne priče' ispred njega.

Blato, blato, blato, ti si moje zlato!

Ne želim ulaziti u imovinsko – pravne odnose i tko tu koga „čeki na karašu“, ali mi se čini da čitavu vječnost tu stoji taj parking, za prvu ruku nasut šljunkom i nikad do kraja urađen, a koji je u međuvremenu grohnuo (ako već može grohnuti nešto što nikad nije završeno) gotovo kao ona započeta, a nikada završena katedrala do njega (da ne spominjem dvoranu dalje preko ceste).

I tako stoji taj, nazovimo ga parking, odmah do njega službena zgrada, a njihovo krivo srastanje zapravo najbolje opisuje državu u kojoj jesmo – nedovršena, nedefinirana, ni tamo ni ovamo, svačija, a ničija. Eto, baš kao taj parking koji će, pita li se nadležnih i odgovornih, ostati takav do kraja svijeta. Ovdje se nikome ni za što ne žuri, a nekima bi bilo najdraže da sve ostane zavazda zaleđeno u vremenu i prostoru.

Samo kod nas se može naguziti nova zgrada, a da se ljudi koji joj gravitiraju parkiraju po pustahijama oko nje, samo kod nas u centru grada možete parkirati auto i prilikom izlaska iz njega ugaziti u blato kao da ste u najcrnjoj zabiti.

Karašebeš nek' ti bude ime…

Ponekad se popnem gore u Calamus i pogledam situaciju iz dronovske perspektive – odozgo se još bolje vidi koliko sve to ružno izgleda. A tolike pare se utukle u raznorazne pizdarije, pa da je sto puta nečija tuđa zemlja već odavno se to moglo uljuditi i srediti 'do rješenja slučaja'. Pa i da se digne neki kredit za to, vjerujem da bi ga, za razliku od nekih drugih kredita, mnogi rado 'halalili'. Uostalom, ne bi bio ni prvi ni zadnji koji je uložen u nešto što nije orlova vijeka, ne bi bio ni prvi ni zadnji koji je podignut za nešto tuđe, nešto posve privatno.

Do tada, svaki put kad hoću nekome sa strane objasniti gdje smo i što smo, ja ga odvedem na taj parking – i priča puno lakše klizi, jer sugovornik najednom sve razumije! A najjače mi je kad mi sugovornik dođe nakon desetak godina – a taj nazovi parking i dalje stoji, čak i lošiji nego je bio! Ne trebam tada više ništa ni objašnjavati – ni zašto stojimo u mjestu, zašto nema napretka, zašto smo u apatiji i depresiji.

I onda vidim da su Japanci učas zakrpili onu golemu rupu što se ukazala u Fukuoki…i dođe mi da zaplačem. Fuk u oko, stari moj. Fuk u oko. Ovdje me reži ako to nije japanski naziv za Mostar. Za Federaciju. Za državu.