Dugo te nije bilo, Treći!

U ono sada već davno doba kada sam bio đak školarac, učilo nas je mnogo toga o prirodi i zemljopisu oko nas, a posebno je učiteljici bio gušt podučavati nas o ponornicama. To je nekako bio naš lokalni fenomen, pa je razumljivo zašto joj je posebno žarilo u očima kad je pričala o tim vragolastim rijekama. Ponornice, brate i sestro, to su ove naše rijeke koje izviru, pa malo teku, pa poniru u zemlju i teku pod njom, pa se onda opet pojave i zamirišu poljem, pa kad napoje žedne one opet poniru, da bi se opet pojavile pod nekim možda drugim imenom i zauvijek završile ili u većoj rijeci ili u Jadranskom moru.

Od Trebižata do Trebišnjice…

Ponornice su fascinantna pojava. Od Vrljike, rijeke sa devet imena, koja se pojavljuje i kao Matica, Suvaja, Tihaljina, da bi kao Trebižat na kraju završila život u Neretvi, pa sve do Trebišnjice, kojoj su ljudi „dohakali“, pa je betonom spriječili da se u Popovu polju stalno izlijeva i ponire, naše znanje o ponornicama moralo je biti veoma dobro. Morao si znati kako se zovu, koliko su duge, „okle - dokle“  teku, ako si htio dobru ocjenu.

I znali smo.

Ali, nismo ni slutili tada da će se u našoj poznijoj dobi pojaviti još jedna ponornica, duža od najduže, vujugavija od najviše vijugave, vragolastija od one najvragolastije  – i zagonetnija od bilo koje ponornice ikad!  A kako i ne bi, kad nije u pitanju nikakva rijeka, iako ima svoj tok,  nazrijeti se može gdje izvire i od čijih kuća izbija, zna se već i kakvim koritom teče i tko njome plovi, tko se u njoj napije, a tko samo noge plakne. A zna se bome i kada i kako ponire i tko na kraju ostane suha grla.

Revolucija koja teče

Ne, nije rijeka u pitanju. Ponornica o kojoj govorim je Treći. Najduža ponornica ikad, duga petnaest, čak dvadeset, a neki se kunu i više od 25 godina! Stariji će odmahnuti rukom i reći – Pih, ima tu još i više godina! Neki će s malo mistike u glasu reći da je nemjerljiv taj Treći, a neki će reći da je sve to samo stara priča za malu djecu, kao kad kažeš kako u špiljama žive zmajevi, a u vatri – domaći, a koju raspiruju oni što hoće plašiti malu raju..

I, evo,  baš sad, u ovo vrijeme kad sunce dobro prži zemlju, kao da već pomalo čujem dobro poznat zvuk iz dubine. Kao da opet stiže Treći. Već ga vidim kako izvire iz donedavno suhih vrela, već vidim kako ga jačaju i neki dalji tokovi. Već ga vidim kako izbija iz škrte zemlje da bi se opet ukazao svima koji vjeruju! I rasprostrijet će se opet da bi zabljesnuo, da bi zatutnjao, da bi kulminirao, rušeći pred sobom tanane mostove  – i da bi razdragan neki svijet opet uzdignutih ruku potrčao u njegovom pravcu, kao da vidi put, kao da opet, po tko zna koji put, vidi smisao.

Važno je znati!

I da, po tko zna koji put, taman kad ćeš biti opet iznova uvjeren da tolika masa ne može tek tako nestati, on će opet presušiti, zaroniti, izgubiti se u mraku provalije, kao da ga nikad nije bilo. Ostat će opet suho korito, nebitno i niškorisno kao lako obećanje pretvoreno u prah. I po tko zna koji put do sada bit će ono: Tko se napio – napio se!

I tako do nekog drugog susreta, do nekog drugog  miholjskog, indijanskog ljeta, kad tradicionalno iz ponora u ponor skače Treći.

Osim ako i mi, u međuvremenu, u zemlju ne propadnemo.