Dibu danbu!

U kakvom to svijetu živimo? Uvijek kada napišemo to pitanje, a pišemo ga kada nemamo pametniji odgovor, nekako olako predstavljamo svijet kao nametnuti logaritam, koji se autonomno rastegnuo bez našeg pitanja, obavio nas poput anakonde i steže li steže.

Mi s takvim svijetom nemamo ništa, samo smo mu nijemi promatrači, ali oni koji usput pamte ili znaju kako je puno bolji svijet bio nekad ranije. A je li, zbilja? Kad god nas ovaj svijet zaboli, mi lijek nađemo u nekom ranijem, umivenom samo za tu priliku. Što je tek jedan od mogućih bjegova od istine.

…što smo se sklanjali.

U kakvom to svijetu živimo? Okrutnom, groznom, izvještačenom, đavoljem, nemilosrdnom…redaju se opisi, atributi i „epiteti“, usput se traže krivci, od vazda dežurnog američkog utjecaja, do lokalnih „rijalitija“ i političara koji su to omogućili. Širi se popis krivaca, redom sve šarolika lica, od onih sa zabavne ili političke estrade, od narkodilera, menadžera i mafijaša, pa sve do nadležnih ministara. Svi su tu, ali samo jednog imena na spisku nema. Onog tvog.

U kakvom to svijetu živimo? Stvarnom, navodno. No, virtualno i stvarno više granica nemaju. Naše slike po facebooku i instagramu govore da nema mjesta očaju. Sve je u dure. Mi smo zgodni, zavodljivi, opasni, svjesni, odlučni, uživanju skloni, na granici između glamura i hedonizma, tamo smo i brat i buba, i rada i dara, i maja i lile, boli nas uho za sve, mi živimo svoje sne. Kozmetika i plastika u prvi red. Tako je dosadno biti običan. Luzer. Ima kruha i bez motike. Zapravo, kruh deblja. Fak d kruh.

Gladne oči i neutažive emocije

U kakvom to svijetu živimo? Vjerojatno najboljem ikad, bez obzira na sve. Ali sumnjam kako smo mi najbolji ikad. Znate, nekoć su ljudi znali preuzeti odgovornost za svoje postupke, priznati da nisu bili na visini zadatka, pa onda tražiti nešto bolje. A danas? Kao svinje masnu krpu, godinama tražimo šut za svoje najniže porive, stalno se mjerkamo s drugima, pobjeđujemo kad nađemo lošije od sebe, ili barem mislimo da su lošiji jer imaju manje.

Mediji su ogledalo naših strasti. Mi ih želimo takve. Kao ona koja kaže ne, a zapravo je da. Smrt, ljubav i nesreća spojili su se u jedan veliki svakodnevni spektakl, u kojem iznova tražimo više, jače, žešće. Ali ne preuzimamo odgovornost. Krive su škole, Internet i televizije, politike i društvo, ali mi ne.

U kakvom svijetu živimo? Najboljem ikad, ali mi smo loša verzija ljudske empatije u brzoj izmjeni slika svakodnevnih događaja. Kad nema drame, tragedije ili komedije, nama je dosadno. I nema više umjereno, ide se do daske. Pritom je dvoličnost gotovo pa obvezna oprema, javno se sablažnjavamo nad onim što nam iza četiri zida budi strasti.

Istrest ćemo tako gomilu smeća ovog i narednih dana, učinit ćemo to pred tuđa vrata, izbaciti žuč da nama bude lakše, izlistati krivce, a onda ćemo se opet vratiti starim običajima – krivci će nam opet biti kul, lova će biti zakon, djeca će biti naporna, karijera važnija od svega, a društvo nešto što će se izgrađivati i bez naše pomoći. Kao i svijet. Kao i oni kojima ovakav svijet predajemo.

Čekajuć' voz što doći neće…

U kakvom svijetu živimo? Vjerojatno najboljem ikad, ali usput i svijetu u kojem je hijerarhija užasno izvrnuta, ali neka digne ruku tko je ikada rekao da nastavnik ne smije raditi za manje  od 2000 maraka, jer on školuje moju djecu. Jok, kad vidiš najavu štrajka na televiziji, opsuješ im i prebaciš kanal. Kad tamo influencer ili glasanje koga izbaciti iz natjecanja. I ostaneš na kojem si. Gledaš što tko nosi, koga vodi i kome se nabacuje. I kažeš, krivi „rijalitiji“?

U kakvom svijetu živimo? U najboljem ikad. S obzirom na to kako glasamo, kome vjerujemo, kako cijenimo stvari, ljude i pojave, koliko smo moralni i bogobojazni, definitivno najboljem. Imamo sreće, je l' da? Možda je slučajnost, splet sretnih okolnosti, više sreće nego pameti, ali tako je. No, istina je i da smo, pored svega, nesretni, nezadovoljni, mrzovoljni, ljuti i stalno nešto moraliziramo, ali nikad, apsolutno nikad krivac za bilo što od toga nismo mi. Kriv je netko drugi. Toliko negativne energije proizvedemo na dnevnoj bazi da se čudim kako nas se nitko nije sjetio uključiti na mrežu. Ili već jest, ali ne znamo?

Našu noć za neki tuđi dan

U kakvom svijetu to živimo? U svijetu u kojem smo nakon trideset godina opet, po tko zna koji put, otkrili kako ništa ne valja. Osim nas samih. Mi jedini valjamo. Sve ove godine mi smo jedina konstanta. Mi smo dobri, sve drugo je loše. Sve što smo zapustili, znate, učinili smo jer se tako morali. Takva vremena.

Sve su nam ovo podmetnuli, kao što meću drogu u piće čim se u birtiji okreneš. I sve je ovo samo ružan trip. Doći će već netko da nas probudi. Staviti hešteg na našu omiljenu sliku, tamo gdje se smijemo zatvorenih očiju- hešteg dibu danbu. Hoće, majke mi. Ako je itko to zaslužio, mi smo. U ovakvom svijetu, znaš, nije lako. Ali, gle, tako je kako je.

Šta'š.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.